- U toj hiži hi je bilo dvadeset i četiri od njih, još mene nije bilo. Ova kuhinja je bila konoba, ni bilo ni kupatila ni kužinice, tuda su bile bačve, frmentun, šenica, žito, krumpir… Seljaci su bili, su delali poljoprivredu, ni bija ni pod betoniran, ali 24 su živili u toj hiži!
Mama i dica nisu sidili za stolon, nego po tleh kako kočka i pilići, a muški su sidili za stolon, počela je svoje pripovijedanje 61-godišnja Marija Jukopila iz Ližnjana, poznatija kao teta Mia, koja je nedavno u svojoj maloj dvokatnici ugostila učenike 3. razreda Osnovne škole Ližnjan i njihovu učiteljicu Ljiljanu Stanić.
Mališani iz Ližnjana i njihove učiteljice već tri godine prikupljaju razne podatke o tradiciji svog mjesta pa i one vezane uz proslavu Martinje. Mali su se baštinici svoga kraja među starijim rođacima raspitali o običajima vezanim uz proslavu blagdana sveca zaštitnika Ližnjana i sve to pažljivo zapisali. Tim su povodom posjetili i baku jednog svog školskog prijatelja koja im je demonstrirala izradu najstarijeg zapamćenog kolača koji se u Ližnjanu tradicionalno radio za Martinju ili za svadbu.
- To se jednostavno zvalo kolač i bio je po siromaški. Najprije prosijemo brašno i zagrijemo mliko, u sredini brašna napravimo rupu, stavimo dvi žlice cukra, mrvicu soli, toplo mliko i u njega stavimo fecu, pustimo deset minuti da se feca digne, dodamo malo, malo vode, i onda se misi.
U to vrime ni bilo fece, nego san čula da su žene imale ponaprid spremljeni domaći kvas, objasnila je djeci teta Mia. (Napisala i snimila P. SOFTIĆ)
VIŠE ČITAJTE U PRILOGU ISTRA PLUS U TISKANOM IZDANJU