"Sve se više mučim s pisanjem, pogotovo kad pišem o glazbi. Sve sam bliži ocjeni da se doživljaj slušanja i svi odjeci koje se pritom događaju u nama jednostavno ne daju opisati. Kad si mlad, to shvatiš kao izazov pa napadaš. Potrošio sam puno rečenica u tim pokušajima, a nisam se ni približio efektu koji bez puno truda ostvari obični E-dur odsviran na električnoj gitari", kaže u aktualnom intervjuu u tjedniku Novosti kritičar, glazbenik i novinar Ante Perković. Koncizniji je svojedobno bio Frank Zappa, rekavši da je pisati o glazbi jednako što i plesati o arhitekturi. Možda ovo potonje i nije tako nemoguće ukoliko se čovjek dovoljno opusti.
Opuštanje, odvajanje vremena i strpljivo distanciranje od uobičajene matrice albuma koji imaju tekstove i jasno uokvirene žanrovske odrednice, najbolji je put lakšoj percepciji najnovijeg albuma Livija Morosina "Motovun", tog slojevitog i, generalno, ugodnog instrumentalnog albuma, bez teksta, s deset žanrovski različitih skladbi, osjećaja, raspoloženja, boja…
Bez ijednog stiha
Morosin se elektronikom, sintisajzerom, sampleovima i kompjuterom kao ravnopravnim instrumentom bavi još od suradnje s Darijom Marušićem i njihovog nagrađenog albuma iz 1999. "Bura tramuntana", posebno od "Žminjske polke". Desetljeće i pol kasnije, album bez ijednog stiha.
- Toliko je loših tekstova, od politike do glazbe, da je bolje ništa ne reći. Možda će to više reći nego da napišem ikakve lijepe ljubavne pjesme. U ovom trenutku to je možda najautorskije što sam mogao napraviti - ne sudjelovati u toj poplavi neukusa i bedastoća. To će se na kraju zvati albumom, ali to je u suštini produkt i dokument druženja prijatelja, kazao nam je Livio u Motovunu prije tri mjeseca, kada je dovršavao ovaj album, zaokružujući njime prvih 20 godina autorskog stvaralaštva.
Album odudara od Morosinova dosadašnjeg stvaralaštva. Ni eksperimentalna, ni hermetična, ponajviše je to filmska glazba, premda se zbog spoja suvremene elektronske glazbe i starih narodnih instrumenata (gajde, diple, frule, dvojnice koje svira vjerni suradnik Željko Šatović G.U.L.A.) može smjestiti u ladicu folktronike (laptop folka) ili, šire, u fuziju ambijentalne, elektronske, bluz i etno glazbe, pri čemu se napajanje tradicijskom glazbom, s povremenim orijentalnim zvucima i ritmikom, ne ograničava samo na Istru.
Album nosi naziv "Motovun" jer je tijekom prošlog proljeća i jeseni nastao u motovunskoj kući prijatelja, slikara i ilustratora Danila Dučka, koji je kreirao naslovnicu albuma, ali i sjajan animirani spot za pomaknutu, psihodeličnu, pomalo kabaretsku pjesmu "Autobus" (dostupan na internetu od prije nekoliko dana), postignuvši u spotu, uz začudnu i dinamičnu likovnost, rijetko viđenu plesnost i ritmičnost iscrtanih likova. Na albumu sličnu lucidnu dimenziju nosi pjesma "Porat", pojačana orijentalnim ritmom. No ove dvije, uvjetno rečeno, 'zabavnije' pjesme, po osobnom sudu, bljeđi su momenti albuma.
Najboljim se dijelovima "Motovuna" nameću ugodna, filmična, jazzy skladba "Mirna", s dobrom gitarističkom dionicom pulskog džezera Bore Lukića, snažniji elektronski "Put sunca", koji priziva Mikea Oldfielda, s izvrsnom zajedničkom dionicom tipki i ženskih glasova; zatim "Magla" kao ogledni primjer folktronike u spoju Šatovićevih gajdi, bogatih tipki i konkretne Morosinove gitare) te lijepa, sugestivna, sporija "Ćuk", koja finim spojem elektronike i klarineta priziva makedonsku Anastaziju i njen soundtrack za film makedonski film "Prije kiše".
Album otvara vedra "Kaldir" s neistaknutom podlogom istarske etno glazbe u laganom plesnom reggaeu ritmu. Pjesme "Marinetti", "Jana" (s rijetkim punokrvnim rock momentom albuma u gitarističkom finalu Jadranka Medunića), kao i odjavna techno pjesma "Kaos" zanimljive su i zbog korištenih ritmika koje podsjećaju na The Afro Celt Sound System, bend koji je u elektronici nadahnuto spojio irsku i zapadno afričku glazbu.
Glazbeni suradnici
Uz Livija Morosina i dugogodišnje suradnike Željka Šatovića G.U.L.E. i basista Bepa Šestana, na albumu uz spomenute gitariste Bore Lukića i Jadranka Medunića, gostuju i klavijaturistica Anica Franjul te glasovima Darija Morosin i Sharon Petretić. Pored njih, brojni autentični prirodni zvukovi (zvukovi ptica, kiše, grmljavine), sugestivno podcrtavaju čas melankolična, čas vedrija raspoloženja, obogaćuju atmosferu "Motovuna".
Autor kojeg najšira publika pamti po velikom uspjehu zajedničkog glazbenog projekta s Alenom Vitasovićem tijekom 90-ih godina, a samo rijetki pamte kao člana avangardne postave Gustapha y njegovih dobrih duhova, sam je sebe jednom prilikom definirao underground pop autorom koji jednim dijelom želi biti dio popularne kulture, a drugim od toga bježi, zbog njenih preuskih okvira. Ne gubeći prijemčivost, najnoviji album to vjerno ilustrira. (Zoran ANGELESKI)