"Halo, halo, da, da, halo! Halo, ovode Poreč! Remengo i ti telefoni. Poli nas u Poreču biš prije dobija na loteriji nego kega z telefonon!". Ovo je početak kozerije objavljene 6. lipnja 1977. u tadašnjem porečkom mjesečniku 30 DANA s potpisom Zvaneta Lakodelca. Bio je to i početak jedne, pokazat će se - nevjerojatno dugovječne - serije duhovitih i satiričkih novinskih tekstova koje je pod tim pseudonimom krenuo pisati tadašnji novinar i urednik lista 30 DANA Drago Orlić. Pisao ih je nekoliko godina u tom mjesečniku, potom, od 1985., u dvotjedniku, kasnije tjedniku Porečki glasnik, u njegovoj humoristično-satiričkoj rubrici La kost. Na proljeće 1993. zajedno s autorskom ekipom La kosti Zvane Lakodelac prešao je u dnevnik Glas Istre, gdje njegova pisma, naslovljena s "Lipi moji" četvrtkom izlaze i danas. Ukupno ih je u ovih 40 godina, što je vjerojatno hrvatski presedan po dugovječnosti novinske kolumne jednog autora, do sada objavljeno više od 1.300. Njih 900 ukoričeno je u devet zbirki (po stotinu u svakoj) nazvanih jednostavno "Lipi moji", a deseta je upravo u tisku. Autor Orlić je, unatoč formalnoj mirovini, i dalje neumoran. Ne samo kao Zvane Lakodelac, nego i kao pjesnik, pisac, publicist...
Za podsjećanje na taj davni početak i njegove nastavke razgovarao sam s Orlićem. U bolnici, na pulskoj Urologiji (baš ga voli E. coli), gdje je prošloga tjedna napisao kolumnu uredno objavljenu u četvrtak u La kosti. I nije mu to prvi put da piše iz bolnice. Vjerojatno ni zadnji. A Orlić će primijetiti da nikad, svih ovih godina, bolje rečeno desetljeća, nije propustio napisati "Lipe moje" za duplericu La kosti.
- Da, javljao sam se iz bolnice, ali ima san sriće da u sridu, kad treba predati "Lipe moje", mi je bilo bolje. Istina, jedan put, na Infektivnoj, dok sam pisao na jedno oko i s respiratorom, dr. Terlević je rekao da to ne bude izašlo sutradan u La kosti, ali je. Javljao sam se i sa skijanja ili s broda, srijeda je dan kad tekst treba predati.
- I, dobro, kako se osjećaš sada, nakon ovih punih četrdeset godina Zvaneta Lakodelca? Ne pitam zdravstveno, nego ono... duhovno?
- Žalosno.
- Žalosno? Pa zar ne bi trebao biti sretan, zadovoljan ča ste ti i Zvane toliko dugo zdurali?
- Bin, ali danas sam žalostan.
- Dobro da nije srijeda, jer u žalosnom raspoloženju je sigurno teže pisati humoristične tekstove. Ili kod tebe već prevladava rutina?
- Se kapi da je tu i rutine, ali ove kolumne, kozerije ili kako već nazvati ta Zvanetova pisma, su dnevna satira, dakle, očekuje se da budu aktualne, u toku i tijeku sa zbivanjima.
- Danas, kako i vajk, razgovaramo malo na standardnom hrvatskom, malo na čakavskom, pak homo od kraja, odnosno kako je to počelo? Odakle ti ideja?
- Polovicom 1970-ih predložio sam tadašnjoj porečkoj vlasti da pokrenemo jedan lokalni mjesečnik, moderno dizajniran i formatiran, izvan tadašnjih šablona općinskih ili "tvorničkih" glasila, ali manje-više uobičajenog sadržaja – politika, privreda, ljudi, kultura, sport i na kraju razbibriga. Prihvatili su i krenuo sam s tom koncepcijom. I u tom zabavnijem i humorističnom dijelu imao sam iskustva iz porečke turističke firme Riviere, u kojoj sam uređivao njezin list Naš glas, u kojem sam kreirao lik jednog šaljivdžije, konobara Ive. Čak sam ga i sam nacrtao. U općinskom listu opredijelio sam se za jedan lik šegavog lakodelca, po godinama negdje pred penzijom, kega san nazva Zvane, to je jedno lijepo istrijansko ime. On je kroz telefonski razgovor sa znancem u Zagrebu komentirao aktualna zbivanja u Poreču.
- Da, ta prva serija Lakodelčevih batuda zapravo su, dramaturški, "telefonade".
- Danas, u vrijeme ovih sveprisutnih komunikacijskih medija, to izgleda nestvarno i mlađima neobjašnjivo, ali tih 70-ih godina prošloga stoljeća najobičnije telefoniranje bilo je u Poreču prava muka jer je bilo malo linija, a s ljetnom turističkom gužvom nastajao bi pravi telefonski kaos. Sjećam se da je Dubravka, sekretarica tadašnjeg generalnog direktora Riviere, Restovića, gotovo dobivala nervni slom kad bi joj on dao pet brojeva da ih hitno nazove. Tako su i ti "razgovori" Zvaneta Lakodelca sa znancem u Zagrebu, u kojin mu je povidiva ča je novega doli poli nas, nerijetko bili prekidani smetnjama na linijama.
- Zvaneta si otpočetka koncipirao kao rječitog, naizgled blagog, ali zapravo lukavog, pametnog i ironičnog?
- Uglavnom da, uz napomenu da je nastao u vrijeme socijalizma i jednopartijskog sistema. Naravno, on je visok, zgodan, z muštacima a la Clark Gable, i frizurom na bananu, dobro, nisam ga baš takvog nacrtao, ali u pismima se to ne vidi (smijeh). Studirao je medicinu u Padovi, svjetski je putnik i švaler. Politički čisti ljevičar, antifašist, bija je u partizanima, Hrvat je, kao nekadašnji narodnjaci, i Istrijan. U sve se razumije, nikad se prene sam sebe kako je pametan, kako da je vragu z kotla uša.
- Zvane je u "Lipim mojima" u prvom licu, ali nije jedini lik?
- Ne, vrlo brzo sam u te priče uveo pokonjega teca Gašpara, koji je stari internacionalac, španski borac, izvorni komunist i socijalist. U ono vrijeme partijskog socijalizma bio mi je potreban kad sam "drugovima" htio uputiti kritiku, a da to ne ispadne da je moj stav, nego, eko, jednog pravog komunista koji se družio i s Lenjinom i s Rosom Luxemburg, pa sad ti reci nešto protiv njegovog mišljenja. Nakon teca Gašpara stigla je i šjora Mafalda, Istrijanka Talijanka, jezičava Zvanetova vršnjakinja i prijateljica. Ona je "zadužena" za problematiku naših Talijana i seksualna pitanja, koja su inače česta tema "Lipih mojih". Uz njezino ime ide i jedna anegdota. Tražio sam ime kojeg nema u Poreču, da je se ne bi povezalo s nekom stvarnom osobom, pa sam konzultirao i tada najbolju poznavateljicu starih Porečana, šjoru Marisu Zotti-Tuš. Složili smo se da bi se mogla zvati Mafalda. No, čim se prvi put pojavila u "Lipin mojin", odmah se javila jedna Mafalda koja je čak bila žena jednog političkog funkcionara iz Žute kuće!
- I kroz godine nastala je cijela galerija likova...
- Da, meni je posebno draga kuma Jaga. Ona je nastala u ovom novom, kapitalističkom sistemu, vitalna je starica iz Zvanetovog sela, koje je najprije bilo bezimeno, a sad ga zovem Dokičići, aludirajući na Dokiće iz mog zavičaja. Kuma Jaga je uvijek spremna za biznis, a i trapulivanje. Suprug i interesni drug joj je bivši esesovac Hans koji je u Istru došao kao turist. Tu su još i Zvanetovi unuci, huncut Marko, koji je revolucionaran na teca Gašpara, i Samanta, sunce didovo, te njihova majka, una šojka od moje šćere, kako njoj reče Zvane, koja je vegetarijanka i djeci ne da jesti meso, pa hi Zvane na šegreto vodi na ćevapčiće i hot-dog. Danas mi je žao što sam te likove, posebno dječje, fiksirao u vremenu, kao što je to uobičajeno u stripovskim serijama, pa ne stare. Bilo bi mi draže da odrastaju, da kroz njih pričam o problemima i težnjama starije omladine. Od ostalih likova povremeno se javlja suseda Benjamina, koja je zaljubljena u Zvaneta, pa talijanski lovac Ruđero, ljubavnik kume Jage...
- Ali to su sve izmišljeni likovi?
- Naravno, iako su me nerijetki pitali, kad bi me negdje sreli, kako su mi unuci Marko i Samanta (smijeh) ili kuma Jaga. I tako jednom objašnjavam jednom paru da nitko od njih ne postoji, a čovik mi na kraju govori: "Ben, šu, si hi inventa, ma nisi teca Gašpara, njega san pozna!" (smijeh, smijeh)
- Ali Zvane Lakodelac druži se ili se družio, jer danas su neki pokojni, s mnogim stvarnim poznatim svjetskim osobama, kao što su pape, britanska kraljica i njena majka, revolucionar Che Guevara, ruski predsjednici Jeljcin i Putin, američki Bush mlađi i Clinton, hrvatski Tuđman, Angela Merkel, filmske i glazbene zvijezde...
- Za to mi je inspiracija naravno bio Broj Jedan iz "Alana Forda". Beti, kako on tepa engleskoj kraljici, Zvanetu uvijek plati kartu da joj dođe u London, Merkelica je još kao omladinka u DDR-u bila zaljubljena u njega, kao i Carla del Ponte, Clinton mu je fjoco, Tuđmana je navadija zjogati tenis, Che Guevaru golf, a Michela Platinija nogomet. Dečke iz Metallice je u svojem selu uputio u teškometalni rock, tako da su tukli po lamarinima u Uljaniku... Papi Wojtyli je u mladosti preuzeo djevojku, pa je ovaj otišao u svećenike, poslije mu je predskazao nasljednika, Benedeta Šešnajstega, a sa sadašnjim papom Franjom je u Argentini plesao tango. Mnogi su se u njegovom selu grdo napili, od Jeljcina do Brada Pitta, a kad kome važnom ide u posjet obavezno nosi demižon črnega i krpu pancete.
- I onda imamo čitavu ovu galeriju domaćih, uglavnom dnevnopolitičkih likova koje Zvane zajebava, ruga im se, a koje ćemo preskočiti, jer za njih nema mjesta. Ipak, je li te ikad netko tužio zbog objavljenog u "Lipim mojima"?
- Nitko nikad. Bilo je i bude usmenih negodovanja, poneka poruka, ali ništa ozbiljnije. Vjerojatno i stoga što je Zvanetova satira malo vicem i jezikom ublažena, tako da joj se znaju nasmijati i oni protiv kojih je uperena. Drugi način kako Zvane ismijava je da onom kojega kritizira zapravo daje za pravo, tobože brani ga.
- Odakle ti taj talent za humor i zajebanciju?
- Mislim od mame Fume. Ona je uvijek imala, a i još ima spremnu batudu. Dođem nedavno k njoj i govorim joj: "Fume, malo mi izgledaš umorno", a ona šeko meni: "Kako ne bin bila, kad san jutros do pet bila u disku".
- Osim što su satira, a uz vremenski odmak, i vrlo zanimljiva povijesna kronika društvenih zbivanja na Poluotoku, a i šire, "Lipi moji" iznimno su vrijedni i s jezičnog aspekta. Kakav je taj čakavski Zvaneta Lakodelca i Draga Orlića?
- To je jedna kombinacija govora iz moje rodne Roverije, dakle vlaškog, južnoistarskog čakavskog, uz onaj s Poreštine, gdje gdje živim od počeka karijere, ali sve to malo "ublaženo" standardnim hrvatskim jezikom, da lakše razumije šira čitalačka publika. Znamo se našaliti da je to istrijanski za na samanj. Ono što bih svakako istaknuo su poslovice, uzrečice, poštapalice koje stalno nastojim uplitati u tekst. To mu, po meni, daje tečnost i životnost, a s druge strane time čuvamo i promičemo tu našu veliku i vrijednu baštinu. Zato u svakoj zbirci "Lipih mojih" na kraju posebno izdvajamo poslovice i uzrečice iz tih kolumni, kako one na čakavskom, tako i na domaćem talijanskom. Uostalom, ta moja ljubav prema tom dijelu naše baštine rezultirala je svojevremeno i velikom zbirkom istarskih poslovica.
- Ovih dana možemo očekivati i desetu zbirku "Lipih mojih"?
- Da, samo da se oslobodim ove bolnice, dat ćemo je u štampu, a potom napraviti i veliku priredbu na kojoj ćemo je promovirati, ali zapravo podsjetiti na cijeli taj opus.
- Kolumne u La kosti potpisuje Zvane Lakodelac, ali na zbirkama je uz njega kao autor naveden i Drago Orlić...
- E, da, jer sam ljubomoran na njega.
- Mogli bismo još unedogled o "Lipim mojima", ali pojest će nas prostor u novinama. Stoga za kraj, što misliš o istarskoj humorističnoj i satiričkoj sceni?
- Nije uopće loša. Uz našu La kost u Glasu Istre, tu je odlična šjora Špija na Radio Puli, pa dr. Fritz i Ptica na lokalnim televizijama, kažu mi da je vrstan stand up komičar Todor, posebno mi se sviđa mladi Šilipetar i njegovi stripovi u Glasu Istre, i kao crtež i kao batuda... Za jednu malu regiju dosta. I ne zaboravimo da Istra skoro stoljeće i pol ima kultne humoristične likove Jurinu i Franinu, koji su se nekoć javljali u Našoj slogi, pa dugo u Glasu Istre, a još danas redoviti su nedjeljom u programu Radio Pule. Šteta što ih više nemamo u tiskanoj verziji. (Goran PRODAN)