Da je moguće šarmirati publiku i u svom osmom desetljeću života pokazao je preksinoć u Areni pred oko šest tisuća ljudi Tom Jones. Dobro raspoloženi velški pjevač brzo se našao na istoj valnoj dužini s publikom željne dobre zabave radi koje su u prodaju puštene dodatne ulaznice. Jedine zamjerke upućujemo kratkoći koncerta - tek nešto više od sat i pol.
U prvom dijelu Jones se pretežno držao novijih i manje poznatih stvari iz njegove pjesmarice pa je koncert započeo s "Hit and miss" sa zadnjeg albuma "Spirit in the room" da bi se potom osvrnuo na megauspješni album "Reload" s kojeg smo čuli "Mama told me not to come". Oduševljenje je potom izazvala već sama njegova najava da će izvesti i stare hitove, pored novih stvari.
- Kako lijepo mjesto! Nikad nisam pjevao u nečem ovako starom, komentirao je, ne bez malo ironije na svoj račun, ljepotu pulskog amfiteatra vremešni pjevač koji se trudio komunicirati s publikom, zahvaljujući joj i potičući je da sudjeluje u koncertu te u jednom trenu pitao i kako se na hrvatskom kaže "Thank you".
Publika mu je uzvraćala ritmičkim pljeskanjem na većini pjesama, a kada je na red pred kraj došla "Delilah" konačno je i dala glasa od sebe u tom pjevačkom djelu. Prvi dio koncerta svidio nam se ponajprije zbog toga što se Jones pokazao kao nevjerojatno dobar izvođač blues skladbi, osim soul, pop i rock klasika koje smo sinoć čuli. Bio je tako prilično uvjerljiv u nabrijanoj, namjerno agresivnoj "Burning hell" koju je u originalu izvodio jedan od najpoznatijih bluesera John Lee Hooker.
Unatoč tome što je proslavljen kao jedan od najboljih glasova u rocku, Jones si nije postavio lak zadatak kada je odabrao obrade nekih jednako uspješnih i legendarnih izvođača. Jedan od njih je i Leonard Cohen od koga smo čuli "Tower of song", a Jones je opet pokazao svoj senzibilitet za ovakve pjesme koje traže od izvođača da se barem malo s njima poistovjeti, te tu moram spomenuti i dosta dobru izvedbu "Hard to handle" koju je originalu izvodio nitko drugi doli Otis Redding.
Osim nekih malo mračnijih i tužnih pjesama te ljubavnih balada ima tu i opuštenijih pjesama koje su više po mjeri publike poput zavodničke "What's new pussycat". Jako dobra atmosfera vrhunac počinje dosizati s "Green green grass of home" koja u ovako veselom, ljetnom okruženju malo gubi svoj sjetni prizvuk. Nakon toga i "Delilah" iz '68. povratak u još ranije vrijeme u 1964., s "Chills and fever" za koju je rekao da je tada bio jedini kojem se ova pjesma sviđala.
Bilo kako bilo, ona dobro zvuči i danas, a prava eksplozija oduševljenja dolazi sa "Sex bomb" nakon koje, sasvim logično slijedi "You can leave your hat on". Ova pjesma koju je Joe Cocker proslavio u erotskoj drami "Devet i pol tjedana" zapravo je izvorno izvodio Randy Newman (koji je autor i "Mama told me…"), a starom mačku je poslužila da skine sako i malo još pokuša šarmirati publiku, dok je višak svoje rockerske energije izbacio na "If I only knew".
Za kraj službenog dijela još jedan povratak na početak karijere s "It's not unusual", nakon čega slijedi očekivani bis na koji su Jones i osmeročlani bend pozvani ovacijama publike. Na bis slijede prvo "It's your thing" u kojem u prvi plan prve dvije minute dolaze prateće pjevačice, dok je glavna zvijezda još iza bine.
Jones se vraća da bi s nekoliko "Yeah!" dodatno motivirao već ionako skroz razgaljenu publiku te joj za sam kraj upućuje jedan glazbeni "poljubac". Dok izvodi "Kiss" veći dio publike u krcatoj Areni je na nogama, cupka, pleše, skakuće, plješće… i baš zato šteta da koncert nije trajao duže.
Jones je na koncu dokazao da ga glas i dalje jako dobro služi, da je u odličnoj formi na kojoj bi mu mogli pozavidjeti i mlađi kao i da dalje postoji solidno brojna publika koja voli slušati iskusne majstore rocka. (M. RADIĆ, snimili D. ŠTIFANIĆ)