Moliéreov "Škrtac" uspješno se vratio na daske Istarskog narodnog kazališta - Gradskog kazališta Pula i to zahvaljujući Dramskom studiju INK-a i mladom maturantu pulske Gimnazije Puljaninu Gabrijelu Laziću koji je predstavu režirao, ali i tekst preveo na čakavski, potpisao adaptaciju i scenografiju. Jedino nije glumio, iako je i to bila jedna od prvotnih zamisli.
"Škrtac" je prva predstava koju je režirao i u prvih šest izvedbi vidjelo ju je oko 1.200 ljudi, a još su dvije izvedbe danas na programu. Predstava je prikazana i u Bjelovaru gdje je također odlično primljena.
- Čija ideja je bila da krenete u "Škrca"?
- Moja. Kada sam pročitao lektiru oduševila me. Moliére mi je bio zanimljiviji od Plauta i od Držića, pa i bliži današnjem vremenu, iako je pisao u 17. stoljeću. Možda mi je bio zanimljiviji od Plauta jer je ovaj pisao u stihovima, a Držić je koristio stari dubrovački jezik, dok je Moliére pisao dosta jednostavno.
- Je li "Škrtac" bio prvi izbor?
- Još u školskoj dramskoj sekciji koju je vodio Patrik Lazić, (s kojim nisam ništa u rodu iako čak i živimo u istom kvartu, a često me znaju s njim zamijeniti) predložio sam da napravimo tu komediju i on mi je rekao da napišem tekst u čemu mi je pomagao i davao sugestije. To ljeto nakon drugog razreda srednje sam se bavio tekstom, proučavao sam Moliéreov stil, bavio sam se likovima i negdje u rujnu počeo pisati tekst. Baš je tada počela škola, ali raspala se dramska, Patrik je otišao raditi u Rojc sa svojom udrugom, a ja sam "Škrtca" otišao predložiti u kazalište voditeljici Dramskog studija Marijani Peršić. Pristala je i nastavio sam raditi na tekstu.
Prva verzija je bila na hrvatskom i onda se slučajno dogodilo to da sam sve promijenio na čakavicu. Naime, zamislio sam sluge koji bi nas uvodili u predstavu i koji bi pričali na čakavici. Marijana Peršić me onda pitala zašto bi čakavica trebala biti, 'ajmo reći, jezik niže pozicioniranih ljudi u društvu pa je krenula ideja da se sve prebaci na čakavicu.
I zapravo, sto puta je lakše raditi jednu takvu staru komediju na dijalektu nego na standardnom jeziku jer dijalekt jednostavno nudi puno više fraza, bogatiji je i življi nego standardni koji je dosta uštogljen. U prosincu 2012. je bila gotova prva verzija, Marijana mi je pomagala, sugerirala oko odnosa među nekim likovima, što bi trebalo možda dodati, oduzeti, pojačati…
Radio sam pomalo, kako bi mi stizala inspiracija, usklađivao sam kazalište, školu i rad na tekstu koji je bio gotov na ljeto prošle godine. (M. RADIĆ)
CIJELI RAZGOVOR PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU.