Tradicionalna nagrada Motovunskog filmskog festivala "50 godina" ove će se godine dodijeliti Bogdanu Žižiću, redatelju koji se i u svojim veteranskim godinama bavi potisnutim kontroverzama društva, pa je tako u filmu "Damnatio memoriae" dokumentirao najsveobuhvatniju sliku uništenih spomenika pokretu otpora u Drugom svjetskom ratu, a svojim se zadnjim filmom "Jasenovački memento" vratio temi ustaškog logora smrti, ovoga puta prikazujući kroniku zločina.
Potresna kronika i važan dokument
Bogdan Žižić je jedan od najvećih i najplodnijih dokumentarista i jedan od najnagrađivanijih domaćih filmskih autora uopće. Prije pedeset godina održana je premijera njegovog filma "Jasenovac" snimljenog tijekom pripreme otkrivanja spomenika žrtvama ustaškog logora, "Cvijeta nade" arhitekta Bogdana Bogdanovića, a pola stoljeća poslije temi jasenovačkog logora Žižić se vratio potaknut stalnim pokušajima relativizacije počinjenih zločina. Snimljen bez intervjua i oslanjanja na svjedočanstva i umjesto toga stavljanjem naglaska na povijesne analize stručnjaka i vlastiti tekst, "Jesenovački memento" potresna je kronika masovnog zločina i važan dokument toliko potreban u vremenu alternativnih činjenica.
Rođen 1934. u Solinu, Žižić tek nakon završenog studija prava odlučuje brakorazvodne parnice zamijeniti filmskom strukom i uskoro nakon zaposlenja u Zagreb filmu, 1964., snima svoj prvi film "Poplava" koji se i danas smatra jedinim potpunim dokumentom strašnog događaja koji je tada pogodio Zagreb. Žižić kasnije postaje jednim od najvažnijih hrvatskih i jugoslavenskih redatelja, čiji kratki dokumentarni i igrani filmovi dobivaju nagrade na važnim međunarodnim festivalima, a njegova prva dva duga igrana filma – "Kuća" (1975.) i "Ne naginji se van" (1977.) - osvojila su Zlatne arene na festivalu u Puli zbog čega je ušao u domaću filmsku povijest kao jedini osvajač dvaju Velikih Zlatnih Arena za svoja dva dugometražna filma. Za glavnu ulogu u filmu "Kuća", Zlatnom Arenom nagrađena je i Jagoda Kaloper, koja je time ostvarila jednu od prvih emancipatorskih rola unutar jugoslavenskog filma u kojem su žene dotada uvijek glumile ili majke ili ljubavnice ili prostitutke.
Izdržljivi maratonac domaće kinematografije
Tema represije, morala ratnih pobjednika i upitnost (ne)sjećanja, teme su koje oduvijek preokupiraju ovog barda dokumentarizma koji je i prvi ušao s kamerom na Goli otok, gdje je pratio i snimao svog velikog prijatelja Alfreda Pala, preživjelog iz nacističkih logora, ali i partizana koji je dvaput robijao na Golom otoku. Okupiran pitanjem sjećanja, snima film o uništavanju partizanskih spomenika, "Damnatio memoriae", ali i biografski film o Vladi Gotovcu, velikom pjesniku i političaru, napravljenom iz intimističke perspektive s potresnim svjedočanstvom o njegovu robijanju u Staroj Gradiški.
S navikom nesuglasja s većinskim, Žižić devedesetih postaje nepoželjan na čelu Zagreb filma, u atmosferi prokazivanja koja je još jednom zahtijevala veliku izdržljivost, koju ovaj naš veliki redatelj i scenarist svakako posjeduje, a nagrada "Pedeset godina", koju Motovunski filmski festival dodjeljuje u suradnji s Hrvatskim društvom filmskih redatelja, slavi upravo tu ključnu osobinu potrebnu veteranu i maratoncu domaće kinematografije. (D. Š.)