Danas smo svi zaokupljeni financijskom krizom, strah od neimaštine, odnosno od gubitka privilegija tipičnih za visokorazvijena društva širi se svim zemljama Europske unije pa i u nas, budućoj članici velike europske družine. Bauk gubitka posla i posljedično srljanje u zmijsku jazbinu poreznih i kreditnih obveza, slijedimo trend javnog duga, skakanje cijena vrijednosnih papira na svjetskim burzama... No, velike svjetske transnacionalne organizacije koje prate razvoj planeta kažu da je sadašnja kriza tek privid, neka vrsta skretanja pozornosti od središnje teme budućnosti čovječanstva: pitanja hrane i ishrane.
Globalne rezerve žitarica u svijetu smanjile su se u zadnjih deset godina za trećinu. Polovica svjetske populacije živi u zemljama u kojima vlada nestašica vode. Svaki dan, uslijed demografskog porasta, 219.000 novih jedinki traži mjesto za stolom na kojemu hrane ima sve manje. Uz to, klimatske promjene utjecat će na dodatno smanjenje poljoprivrednog potencijala zemlje. Osamdeset posto ribljeg fonda u oceanima na granici je iskorištenosti ili je čak prešao limit. Svake godine nestaje 5,6 milijuna hektara šume.
Svake se godine u svijetu baca 1,3 milijardi tona zdrave hrane, što je trećina ukupne svjetske proizvodnje. Riječ je o količini četiri puta većoj od one koja bi bila dovoljna za ishranu 868 milijuna žitelja planeta koji gladuju i od gladi umiru.
S druge strane, u razvijenim zemljama planeta 1,5 milijardi osoba boluje od posljedica pretjerane ishrane. Dok godišnje u svijetu 36 milijuna ljudi umire od gladi, 29 milijuna njih umire od posljedica pretilosti.
Ono što se danas događa s poljoprivrednim površinama diljem svijeta neposredna je posljedica priloženih podataka: borba za zemlju je daleko surovija od samih financijskih okršaja u prijestolnicama svjetskog kapitala. Amerikanci se koriste pojmom land grabbing što u slobodnom prijevodu znači grabiti, kaparirati sebi i bližnjima što veću količinu zemlje.
Radi se o svjetskom fenomenu koji je karakterističan za prvo desetljeće našeg stoljeća, između 2007. i 2008. godine uslijed krize cijena poljoprivrednih proizvoda započela je masovna trka za novo "zlato", zemlja kao garancija prehrambene sigurnosti. U toj utrci prema poljoprivrednim zemljištima u siromašnijem dijelu svijeta, u Africi, jugoistočnoj Aziji i Latinskoj Americi prednjače Kinezi i bogate države Arapskog poluotoka, no tu su uz bok američke i europske multinacionalne kompanije. Kupuje se zemljište ili pak iznajmljuje po ugovorima koji variraju od 25 do 99 godina, i to od vlada dotičnih zemalja. Vlade bogatih država kupuju kako bi ostvarile, odnosno sebi priskrbile prehrambenu sigurnost, multinacionalne kompanije i pojedini ulagači kupuju jer je to rentabilno ulaganje, čekaju i znaju da će ono što je danas kupljeno vrijediti za koju godinu neizmjerno više.
Liberijski odvjetnik Alfred Brownell kaže da ispaljeni meci manje ubijaju nego praksa oduzimanja zemlje autohtonom stanovništvu koje gubi zemljište i najčešće pristup izvoru vode. Kažu stručnjaci da je to najveći skandal 21. stoljeća. (Piše Elio VELAN; foto Reuters)
CIJELI TEKST U PRILOGU ZOOM TISKANOG IZDANJA.