Mimo interneta i brzih, trenutnih mejlova, nostalgično kao i njegov sadržaj ispisan na tehnološki posve izguranom pisaćem stroju, poštom nam je u redakciju još pretkraj godine stiglo pismo iz Beograda, a poslao ga je 75-godišnji Labud Đalović.
U uvodu nam se obraća danas bitno istisnutom i zaboravljenom učtivošću, ne bez šarma, s molbom da mu pismo objavimo u Glasu Istre, "naravno, u rubrici u kojoj smatrate da pripada, a ako ispadne neka greška, a Vi to križajte". Ujedno nas moli da mu broj Glas Istre s ovim tekstom pošaljemo na njegovu beogradsku adresu, dodajući: "To bi bila Vaša usluga koju za mene činite", pozivajući sve čitatelje i bivše školske kolege koji ga budu prepoznali na fotografiji da se jave na njegovu adresu (ulica Veljka Vlahovića br. 29/e, 11000 Beograd).
Iz pisma tako čitamo da je rođen 1940. godine u mjestu Dupljaci kod Bijelog Polja u Crnoj Gori, a nakon osmogodišnje škole put ga preko Priboja, Sarajeva, Zagreba i Ljubljane vodi do Pule, gdje se sredinom '50-ih upisuje u Trgovačku školu. U Puli je živio pet i pol godina.
Prve priče i pjesme
"To su bili moji najljepši i najsretniji dani. Pula je bila svijet za sebe. Tu sam moga da vidim lica o kojima sam nekada sam sanjao: bjelosvjetske ljude, turiste, mornare, filmske zvijezde. Tu su nastali moji prvi dodiri s knjigom: pisao sam svoje prve kratke priče i pjesme..."
Potom nastavlja da je kao srednjoškolac ubrzo postao članom literarnog kluba Istarski borac, u "kojem objavljujem pjesme i kratke priče, a u Glasu Istre, čiji je urednik bio pok. Mario Hrelja, reportaže. Za svoj literarni rad u Klubu više sam puta bio nagrađivan. Prva nagrada bila je knjiga Mate Balote ,Puna je Pula'", priča Labud.
U Trgovačkoj školi na Valkanama, među 80 budućih trgovaca i ekonomista, iako veoma mlad, polako je postajao čovjek.
"I cijelog života ostat ću onakav kakav sam tamo izgrađen i uobličen. Kakvi su, uostalom, i drugi bivši učenici te škole bili: vedri. Jednostavni, šaljivdžije, a u struci ozbiljni i odani svom pozivu", nastavlja Đalović i podsjeća da su poslije završene trgovačke škole "svi mogli naći posao u svakom dijelu Pule jer je za njih u to vrijeme bilo velikih firmi - ,Istra', ,Izvor', ,Istarske knjižare', ,Učka', ,Ishrana'…"
Prisjeća se prvih pravih prijateljstva, ali i grljenja s mladim curama "u nekom mračnom kutku, u nekoj kapiji, na periferiji grada, daleko od očiju odraslih". Ponosno su, kaže, vodili svoje djevojke na matineje, a potom i "na večernje igranke". Najljepše je u Puli bilo ljeti na moru, a bilo mu je lijepo i zimi, bez gužvi.
"Nagledam se u Puli ljepote, a kad mi to dosadi i uhvati nostalgija, eto me u Bijelo Polje i Dupljake. Kad pođem iz Pule, tužan sam što je ostavljam, a kad stignem u Dupljake i vidim ostarjelo i polupusto selo i staze kud sam prolazio, hvata me nespokoj; pa se opet vraćam u Pulu, grad moje mladosti", prisjeća se tih godina Labud.
Žal za milim gradom
U rujnu 1959. godine napušta Pulu i seli u Beograd, gdje završava studij ekonomije i diplomira na temu: Teorija i tehnika knjigovodstva i izrada završnog računa. Kasnije radi kao šef računovodstva u Palači bivšeg CKSKJ-a, a piše i reportaže za zagrebačku Arenu, beogradsku Politiku, podgoričku Pobjedu i Dan.
"Iako živim u Beogradu, Pula je uvijek ostala moja, kakva god da je i uvijek ću joj željeti najbolje. Zato, Pulo, hvala ti za sve. Sve će proći, neki će drugi na tvoje ulice doći, a ti ćeš ostati prelijep, dostojanstven, mio grad u koji smo se svi zaljubili na prvi pogled. Iako je prohujalo 55 godina, u mom srcu ostala su u sjećanju nasmijana, okrugla i lijepa lica mojih školskih drugova i drugarica", zaključuje svoje nostalgično pismo Labud Đalović. (Z. ANGELESKI)