Izložba "Motovunski videosusret 1976.", na kojem su prije četiri desetljeća svoje antologijske radove na temu identiteta realizirali hrvatski i talijanski umjetnici Sanja Iveković, Dalibor Martinis, Goran Trbuljak, Claudio Ambrosini, Michele Sambin i Luigi Viola, produljena je u pulskom MMC-u Luka i može se razgledati do 14. rujna.
Realizirana u sastavu projekta Cinemaniac 2015 kao popratni program ovoljetnog Pulskog filmskog festivala, izložba putem fotografija, dokumentacije i videoradova podsjeća na motovunski susret, preispitujući kroz izbor radova preispituje utjecaj, poziciju i značaj manifestacije. Sastoji iz dva dijela - dokumentacijskog i didaktičkog u prednjem dijelu galerije Luka, dok se u Anexu mogu pogledati ovi kultni videoradovi.
Počeci videoumjetnosti
U počecima videoumjetnosti u Jugoslaviji kao suvremene umjetničke prakse te proboju videa na umjetničku scenu 70-ih ključnu je ulogu odigrala upravo ova videoradionica u Motovunu 1976. Video je postao dominantan medij pokretnih slika, a novi mediji (fotografija, film i video) ulazili su tada na umjetničku scenu.
Motovunski susret 1976. predstavlja prvu radionicu videoumjetnosti u Hrvatskoj i na prostoru bivše SFRJ, te jednu od prvih u Europi, a organiziran je u suradnji venecijanske galerije Cavallino, Etnografskog muzeja iz Pazina i zagrebačkog Muzeja suvremene umjetnosti.
Korpus motovunskih videoradova Dalibora Martinisa, Sanje Iveković i Gorana Trbuljaka, a radi se o desetak radova, spada u ključna djela iz povijesti medijske umjetnosti.
U tekstu uz ovu izložbu, Marijan Susovski ističe "široku mogućnost primjene videa u umjetnosti, odnosno veliku mogućnost osobnog izraza pojedinca, bez obzira na to je li riječ o estetskoj, socijalnoj ili nekoj drugoj poruci.
- Bliža formatu fotografije ili amaterskoj superosmici, videoslika je komornijeg karaktera i osobnije se prihvaća, snažnije se uz nju emocionalno vežemo i identificiramo s autorom, tvrdi Susovski, ističući spontanost videomedija.
S jedne strane, nalaze se radovi koji se formiraju oko mogućnosti medija i istraživanja njegove tehničke prirode, a s druge karakter videa kao individualnog, intimnog medija. Kroz prakse performansa i strategije samoreprezentacije, video omogućava umjetniku usmjeravanje pažnje na vlastito tijelo, a radovi se formiraju kao "performans za kameru".
Istraživačke igre
Radovi "Bez naziva (Rez)" i "De photographia" Gorana Trbuljaka i Claudija Ambrosinija, obje kratke vinjete od 30-ak sekundi, operiraju kao istraživačke igre. Trbuljak kamerom snima rekorder i vrpcu koja bilježi sliku snimanu kamerom, a koju autor na kraju reže škarama. Ambrosinijeva 'De photographia' predstavlja kratki traktat o funkcioniranju leće objektiva fotografskog aparata, u krupnom planu njezina otvaranja i zatvaranja.
U radu "Open reel" Dalibor Martinis kamerom snima sam sebe dok omata magnetsku traku oko glave, dok Sanja Iveković u radovima "Make up - Make down" i "Instrukcije br. 1" problematizira pitanja ženskog identiteta, ulogu medija, te imperative ljepote i uljepšavanja.
U radu "Fall and loss of a dear family" Luigi Viola koristi portretne fotografije u predstavljanju središnjeg elementa djela, a koje na koncu padaju s police, ilustrirajući nestabilnost identiteta i međuljudskih odnosa. Michele Sambin u videoradu "Un suono a testa" snima portrete pojedinih sudionika motovunske radionice. Svakom od kadriranih portreta pridaje zaseban zvuk, a montažnim tehnikama, ponavljanjima, preskakivanjima, vraćanjima slika stvaraju se novi odnosi, raspoloženja, emocije.
Ističući da je ovaj Motovunski susret anticipirao neke danas etablirane modele rada i produkcije (internacionalizacija i međunarodna suradnja, pionirski inovativni modeli radioničke produkcije novomedijske umjetnosti, rezidencije kao mjesta zajedničkog rada, razmjene i usvajanja znanja i vještina), kustosica izložbe i voditeljica projekta Cinemaniac Branka Benčić kaže da je važno i upoznati vlastiti kontekst i vlastito nasljeđe, u ovom slučaju pojave koje vezujemo uz Novu umjetničku praksu.
Inače, susret 1976. bio je jedan od ukupno 11 međunarodnih izdanja "Motovunskih likovnih susreta", koji su se od 1972. i 1984. održali u ovom istarskom mjestu. Osim 'Identiteta', teme su bile i 'Projekt urbane intervencije' (1974.), 'Novi pejzaž, fotografija i polaroid' (1977.), 'Serigrafija' (1978.), 'Transformacije papira' (1979.), 'Mladi ’80./Nova slika' (1980); 'Nova skulptura' (1981.), 'Na papiru' (1983.) i posljednja, 'Postmoderna arhitektura i motovunsko arhitektonsko naslijeđe' (1984.).
Videokamera prokrijumčarena preko granice!
Zbog nedostatka videoopreme u ono doba, rani videoradovi hrvatskih umjetnika mahom nastaju u inozemstvu, na izložbama poput Trigon u Grazu 1973. godine ili s opremom koju su omogućavale strane galerije, kao što je to u Motovunu slučaj s venecijanskom Galleriom del Cavallino (tada najznačajnijom galerijom u Veneciji, čiji je direktor Paolo Cardazzo videokameru za motovunski susret gotovo prokrijumčario preko granice), te videoradionicom u mjestu Brdo u Istri, koju je organizirala Galerija Krinzinger iz Innsbrucka.
Težnja određenog broja umjetnika u Jugoslaviji za radom na videu mogla se tada realizirati tek sporadično, a samo su dvije institucije pratile njegov razvoj - Galerija suvremene umjetnosti u Zagrebu i Studentski kulturni centar u Beogradu, za razliku od Italije, koja ima daleko dužu tradiciju rada s videom. (Zoran ANGELESKI)