Kuharske emisije i kulinarski showovi novi su trend, društveno socijalni i medijski. Svi vole kuhati, a svi i kuhaju, dok neki kukaju. No, šalu na stranu, gastronomija je postala stvar općeg interesa. Kulinarstvo je strast ali i zabava. Uostalom, postoje i televizijski kanali koji 24 sata emitiraju kuhanje, a kuhari su postali pravi celebrityji, isto kao i sudionici raznoraznih kulinarskih natjecanja.
Nedavno se na HTV1 u prime time terminu netom poslije središnjeg Dnevnika pojavila kulinarska emisija kratkog formata pod nazivom "Škola kuhanja" u kojoj kuhari amateri pokazuju neke osnovne i malo manje osnovne kuharske vještine koje su stekli na tečajevima kuhanja . I to je sasvim dobra ideja. Nedavno je
završeno snimanje jesenske sheme "Škole kuhanja" za HTV 1, a emisija bi se trebala emitirati sve do početka 2017. Povodom kraja snimanja serijala o samoj emisiji i konceptu razgovarali smo s Robertom Riplijem, idejnim začetnikom emisije, bivšim novinarom i predsjednikom udruge Gastronomadi.
- Bilo je u medijima puno kontroverzi oko "Škole kuhanja" na HRT-u. Najviše oko izbora i honorara voditeljice Vlatke Pokos i njenog angažmana na HTV-u nakon niza godina. Što je u stvari prava istina?
- Da istina je. Čitao sam neke od članaka u kojima se naveliko raspisivalo o Vlatki Pokos i "Školi kuhanja", i bili su mi, iskreno, zabavni. Najviše me se dojmila činjenica da nitko, ali baš nitko, od svih koji su pisali te članke, ne poznaje pojmove kao što su vanjska produkcija i vlastita produkcija primjerice. Jer Vlatku Pokos nije angažirala HTV, niti je emisija "Škola kuhanja" produkcija HTV-a, već se radi o kratkoj formi kulinarske emisije koju je producirala vanjska produkcija odabrana na natječaju Hrvatske televizije. U ovom slučaju su to bili Gastronomadi. Dakle, bombastični naslovi oko angažmana Vlatke Pokos nakon niza godina izbivanja na HTV-u su otprilike jednako inteligentni kao da se isti odjednom iznenade odakle HTV-u novac da angažira Gordona Ramsaya u kulinarskom showu. Razlika je u stvarnosti nikakva. I jedna i druga emisija nabavljene su s tržišta vanjskih produkcija. No, kako to već u prilično ruiniranom novinarstvu današnjice ide, mene do danas osim vas nitko nije niti nazvao niti pitao bilo što o toj temi, pa mi to dovoljno i govori o medijima koji su te mega zaključke napisali i objavljivali. Osobno mi to doista nije previše smetalo. Ja se doista ne bavim životnim putovima niti jedne javne osobe pa tako niti Vlatke Pokos i nisam imao pojma koliko godina i zašto je ona bila ili jest na ovoj ili onoj televiziji. To me nije zanimalo. Mi smo trebali profesionalnog voditelja ili voditeljicu koju javnost prepoznaje, ali je ne veže za tematiku kuhanja. I tu osobu smo pronašli u Vlatki.
- Kako su gledatelji doživjeli koncept emisije?
- Sam koncept je po nama bio inovativan, a to su očito zamijetili i na HTV-u kada su birali emisiju. Naime osnova ideja je bila da tehnike i principe kuhanja, a koje inače kroz TV medije predstavljaju profesionalni kuhari, ovog puta predstavljaju kuhari-amateri. Radi se o ljudima koji su u stvarnim životima liječnici, profesori, ekonomisti, trgovci, novinari, glazbenici... a strast im je kuhanje. Kuhanje su usavršili na nekoj od škola kuhanja za amatere koje postoje u nas. Mi smo ih upravo po tim kriterijima i birali. Činilo nam se sjajno; iskreno i motivirajuće za svakog gledatelja, da se može na ovaj način poistovjetiti s kuharom i pomislili smo da ćemo lakše razbiti tremu gledatelja koji se želi oprobati u kuhanju. U ovom slučaju u kuharu on vidi svog susjeda, kolegu s posla, poznanika... i pomisli; pa ako može on ili ona, onda mogu i ja kuhati bolje, pravilnije, pažljivije, kvalitetnije. Tu ću i ponovo spomenuti voditeljicu. U toj ideji je voditelj koji razgovora s kuharima bio važan. Jer ih je trebao uz najavu i predstavljanje također na neki način držati za ruku pred kamerama gdje su se oni pak prvi puta našli. Trema je mogla poprilično unazaditi ideju emisije. Gledatelji su pak, kao i uostalom kod bilo kojeg javnog proizvoda, reagirali i krajnje pozitivno i krajnje negativno. Meni je naravno bilo čudno kako jedna petominutna kuharska emisija može izazvati tako oprečne stavove javnosti, no jedan kolega, profesionalac za odnose s javnošću, mi je rekao da je to izuzetno dobro; samo zanimljivi proizvodi imaju tako jasno podijeljena mišljenja. Oni koji to nisu u stvari ostanu neprimjećeni u nekoj mlakoj, sivoj zoni. Nama je jedino žao što eto s početkom 2017. naš ugovor ističe, pa će nas se moći gledati samo još kratko vrijeme, po meni ipak prekratko da bi postojao pravi odgovor na pitanje kako nas doista gledatelji doživljavaju. (L. BAGAR)
OPŠIRNIJE U TISKANOM IZDANJU