Talijani su je proglasili veleposlanicom talijanske kuhinje u svijetu, a danas je, s navršenih 65 godina, Lidia Bastianich Matticchio (rođena 1947. u Puli u obitelji Vittorija i Eminije Matticchio) jedna od najpoznatijih osoba američke televizije, njezine knjige posvećene kuhinji prodane su u 1,5 milijuna primjeraka, sa sinom Josephom i kćerkom Tanyom posjeduje nevjerojatan lanac restorana diljem Amerike, pravo carstvo.
Nedaleko od Cividalea u pokrajini Friuli posjeduje vinograd te proizvodi ekskluzivna vina koja se prodaju na američkom tržištu. S Lidijom smo kratko razgovarali o njenim počecima, o carstvu koje je izgrađeno na temeljima osobne tradicije - istarske i tršćanske kuhinje.
- Moj tata Vittorio pobjegao je iz Pule u Trst 1956. godine, ubrzo nakon toga obitelj se opet okupila, i to u istarskom izbjegličkom logoru San Sabba gdje smo živjeli do 1958., kada smo otišli u Ameriku.
- Čega se sjećate iz godina u logoru, kakav je bio život u njemu?
- Imali smo sreće jer se u Trstu već bio nastanio dio obitelji pa se sjećam gradskih šetnji s tetom, tršćanskih dućana, sladoleda. U logoru smo imali svoj kutak, živjeli smo zajedno. Jedinu sam traumu doživjela kad su nas odvojili zbog obavezne karantene; tata s jedne strane, a mi s druge, mislila sam da ga neću više vidjeti, bilo mi je devet godina.
- U vašoj obitelji postojala je ugostiteljska tradicija.
- Majka je bila izvrsna kuharica, često me vodila kod bake na Busoler, koja je kuhala za sezonske radnike, kod nje su dolazili jesti, kupovati vino ili na pršut... Nije bio pravi ugostiteljski objekt, no ono što je najvažnije, ja sam se kod bake od najranije dobi saživjela s plodovima vrta, kortom gdje su kokoši pretale (čeprkale - op. a.) štalom u kojoj je baka hranila svinje, odmalena rasla sam s realnim, konkretnim odnosom prema hrani...
- U svom poslu pridajete izuzetnu pažnju proizvodima, sirovinama, to je, uostalom, i trend današnje visoke gastronomije.
- To je najvažnija stvar, bez dobrog proizvoda nema dobre kuhinje, nema tog majstora koji će u kuhinji oživiti nešto što nema dušu. U gradu poput New Yorka sve dolazi izvana, upakirano u plastiku ili zaleđeno, to je dovelo do štetnog rascjepa između proizvoda i potrošača.
Danas uočavamo povratak sezonskim proizvodima, onima iz najbliže okolice, uvažava se autohtonost, bježi se od sofisticiranih proizvoda prehrambene industrije i velike distribucije. (Elio VELAN)
CIJELI RAZGOVOR PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU