Još su samo četiri mjeseca, do 1. siječnja iduće godine, preostala do uvođenja primarne selekcije otpada na kućnom pragu. Tada bi građani na tzv. zelenim otocima i u reciklažnim dvorištima trebali početi besplatno sortirati sav otpad koji se može uporabiti/obraditi, dok će odvoz i zbrinjavanje ostalog otpada, koji se ne može sortirati u posebne spremnike, plaćati po količini proizvedenog. Upravo bi ih to trebalo motivirati da što više sortiraju, odnosno što manje bacaju u kante otpad koji se ne može uporabiti, no čini se da su upravo građani za ove velike promjene čak i manje spremni od općina i gradova, odnosno države.
Mentalni sklop
Sortiranje otpada je nešto što se uči od malih nogu, a ne pod stare dane, samo je jedan od komentara koji se može čuti među ljudima, nenaviknutima na sortiranje, koji misle da je riječ o vrlo zahtjevnom poslu. Nije, jer je, u najjednostavnijem slučaju, dovoljno u kuhinji, na balkonu, bilo gdje, držati jednu vrećicu u koju će se sakupljati papir, karton, plastika svake vrste, staklo, limenke i drugo, a onda, recimo svaki drugi dan ili rjeđe, to ubacivati, sortirati u spremnike koje će nam jedinice lokalne samouprave postaviti na zelenim otocima u blizini zgrada ili kuća.
Biootpad, dakle sve ono što nastaje u kuhinji kao nusproizvod kuhanja može se sakupljati u posebnu zatvorenu posudu i onda bacati u za to predviđen kontejner. Sve je izvedivo, i zapravo prilično jednostavno, osim, čini se, naših mentalnih sklopova koji na privremenom radu u Njemačkoj ili Austriji, začudno, savršeno koegzistiraju s tamošnjim pravilima, čak od davnih 60-ih. Osim toga, ako to treba učiti od malih nogu, kako ćemo sortiranju otpada priučiti našu djecu, osim vlastitim primjerom?
Kako će sortirati stari ljudi, bolesni, ljudi s poteškoćama?, pitaju dalje oni neskloni promjenama, za koje jedini odgovor može biti onako kako sortiraju stari, bolesni ljudi i oni s poteškoćama u, primjerice, Grazu. Istina, i Grazu je trebalo deset godina da se navikne na nova pravila, no tih je deset godina kod njih bilo davno, u prošlome stoljeću. Osim toga, i kod nas je prije deset godina Zakonom o otpadu uvedena obaveza sortiranja otpada, koja je ostala mrtvo slovo na papiru. Što će nam onda ostajati za bacanje u obične kontejnere ako sve budemo sortirali?, pitaju, na kraju, oni koji su potpuno promašili bit primarne selekcije, kojoj cilj i jest, daj Bože, što manje otpada u običnim kontejnerima.
Prerađivači čekaju
Pod uvjetom da se nekako ipak priviknemo na sortiranje otpada na kućnome pragu, postoji jedan drugi problem, a to je pitanje hoće li on, tako prikupljen, imati kud na propisno zbrinjavanje?
Na pitanje koliko se do sada, uoči uvođenja primarne selekcije 1. siječnja iduće godine odmaklo u pripremi kapaciteta koji će taj otpad reciklirati odnosno zbrinjavati, iz Ministarstva zaštite okoliša odgovaraju kako bojazni nema. Trenutačni kapaciteti u Hrvatskoj za reciklažu stakla, metala, plastike, tekstila, električnog i elektroničkog otpada, otpadnih vozila, kažu, funkcioniraju daleko ispod svojih kapaciteta, i svi imaju prostora za prihvat puno veće količine sirovine. Navode primjer pogona za zbrinjavanje električnog i elektroničnog otpada, koji zbog manjka sirovine rade samo na 20 do 30 posto svojih kapaciteta. Oporabitelji stakla, dodaju, uvoze reciklirano staklo jer s našeg tržišta ne mogu dobiti ni 20 posto materijala za rad. Puno je onih koji su zainteresirani za otvaranje novih kapaciteta za preradu otpada, navode iz Ministarstva, dodajući kako će povećanje stope recikliranja samo doprinijeti da se postojeća radna mjesta sačuvaju i, još važnije, otvore nova.
Kuhinjski otpad
I dok zainteresiranih za bavljenje svim vrstama plastičnog otpada, papira i stakla, tekstila, metala, još i ima, budući da su u tome namirisali dobru zaradu, problem bi moglo biti zbrinjavanje biootpada – kolokvijalno, kuhinjskog otpada, koji se mora zbrinjavati u kompostanama.
U cijeloj je Hrvatskoj tek nekoliko kompostana, apsolutno nedovoljnih za sve što bi se moglo prikupiti, pri čemu je većina njih otvorenog tipa, odnosno nisu uopće u mogućnosti, zbog kompostiranja vani, na otvorenom, prihvaćati kuhinjski, već samo zeleni, vrtni otpad. Kuhinjski otpad, zbog mirisa, mogu primati samo zatvorene kompostane, kojih u Hrvatskoj nema te se postavlja pitanje kud ćemo zapravo sa svime što iz naših kuhinja izađe, a što vrijedno budemo kod kuće odvajali. Izvoz te vrijedne sirovine iz koje nastaju kompost i bioplin manje je vjerojatan jer je vožnja takvog materijala podnošljiva na udaljenostima do stotinjak kilometara, ne i dalje od toga. Tek ćemo 2018. godine, bude li sve išlo po planu, imati izgrađenih 13 centara za gospodarenje otpadom, poput Marišćine i Kaštjuna, koji bi, prvi, trebali biti završeni ove godine, no u tim će se centrima koristiti tzv. MBO tehnologija, u kojoj će sav otpad na zbrinjavanje dolaziti na istoj gomili. Biorazgradivi materijal poput papira, drva ili tekstila, koji u MBO postrojenje dođe zajedno s ostalim komunalnim, nesortiranim otpadom, kontaminirana je sirovina koja vrijedi malo ili ništa.
Podijeljeni poticaji
Iz Ministarstva zaštite okoliša odgovaraju da će kompostana iduće godine biti, što pokazuju i zahtjevi za sufinanciranjem gradnje tih kapaciteta, poslani prema Fondu za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost. »Potičemo, također, gradove i općine sa stanovništvom u kućama s okućnicom na motivaciju sugrađana za nabavu kućnih kompostana kojima bi se riješio problem zelenog, vrtnog i kuhinjskog otpada«, zaključuju u Ministarstvu. Fond za zaštitu okoliša je jedinicama lokalne samouprave već podijelio subvencije u iznosu od ukupno 80 milijuna kuna, kako bi nabavili potrebne spremnike, kontejnere i ostalu opremu, a hoće li oni s 1. siječnjem to i staviti pred naše kućne pragove, vidjet će se.
Svaka jedinica lokalne samouprave moći će odlučiti kako će organizirati prikupljanje i naplatu odvoza otpada na svom području, no i tu još uvijek postoji jedan problem. Zakon o gospodarenju otpadom postoji već duže, no još uvijek nisu doneseni svi potrebni provedbeni akti, pravilnici i uredbe, nakon kojih lokalci onda mogu donijeti svoje nove obračune. Osim kompostana, još nema niti dovoljno reciklažnih dvorišta, jer ih je od predviđenih 600 u cijeloj Hrvatskoj izgrađeno tek 17. U njima će građani besplatno moći odlagati sve ono što se ne može odložiti u spremnike na zelenim otocima ispred zgrada. Što će nas dočekati 1. siječnja iduće godine, odnosno hoće li išta, vrlo je nejasno i neizvjesno. (B. MRVOŠ PAVIĆ)