Pedesetak milja od istarske obale u zaledu Venecije, u srcu zatvorenog sustava Lagune, izgradena je najveca talijanska industrijska zona i jedna od najvecih u Europi - Porto Marghera. U poslijeratnom razvoju na tom prostoru koncentrirani su pogoni kemijske industrije, 45 posto proizvoda kemijske industrije nastajalo je na tom prostoru. Vodeca aktivnost bila je usredotocena na tzv. ciklus klora ili proizvodnju plasticnih masa, PVC-a.
Izbjegnuta katastrofa
U pogonima tvrtke Dow Chemical 28. studenog 2002. godine buknuo je požar u neposrednoj blizini velikih rezervoara u kojima je bilo zbrinuto 15 tona fozgena, smrtonosnog i eksplozivnog plina. U izvještajima venecijanskih vatrogasaca cita se da je tek cudom izbjegnuta katastrofa nesagledivih razmjera. Tih se dana u Veneciji pisalo da bi se, da je vatra zahvatila rezervoare, vjerojatno dogodila nesreca slicna onoj u indijskom gradu Bophalu kada je u prosincu 1984. godine uslijed kvara na rezervoarima smrtonosnih plinova u nekoliko dana poginulo sedam tisuca ljudi.
Od 1950. do sredine osamdesetih godina prošlog stoljeca Porto Marghera je zapošljavao više od 35.000 radnika, a u Margheri i Mestreu populacija je u 25 godina porasla sa 70.000 na 210.000 stanovnika. Spoznaja o dimenzijama zagadenja Lagune (zemlje i mora te morske faune) tijekom cetvrt stoljeca intenzivne proizvodnje konacno je oblikovana tek na pocetku novog tisucljeca, kada je 2006. godine sud u Veneciji konacno, nakon osmogodišnjeg procesa) osudio celnike tvrtke Enichem zbog zagadivanja i smrti radnika oboljelih od karcinoma.
Podaci iz dosjea procesa "Enichem" su zaprepašcujuci: tijekom sedamdesetih godina, kada je kemijska proizvodnja dostigla vrhunac, iz dimnjaka Porto Marghere godišnje su u atmosferu odlazile 242.000 tona toksicnih dimova. Svaki dan u zrak je ispuštano 4,6 tona otrovnog i kancerogenog CVM-a (clorovinil monomero-klor monovinil), 3,5 tona dikloroetana i 800 kilograma nitralkrilicne kiseline. Svake godine u moru su završavale 22.000 tona toksicnih tvari, medu kojima i 45 tona teških metala poput olova, cinka, kroma...
Tijekom petnaest godina u Jadranskom je moru završilo 80 milijuna tona industrijskog blata: na pocetku se istovar obavljao u Laguni, a potom su veliki brodovi plovili 10 - 15 milja od talijanske obale i tu se oslobadali zagadivaca. Godine 1984. u Venecijanskoj laguni dogodio se pravi cetverogodišnji rat ribara i pripadnika ekoloških udruga protiv gnjusne prakse istovara toksicnih tvari.
120 nezakonitih odlagališta na kopnu i u moru
Istraga koja je prethodila velikom procesu u Veneciji otkrila je 120 nezakonitih odlagališta na kopnu i u moru u kojima je smješteno pet milijuna kubicnih metara raznog otpadnog materijala iz kemijske industrije. Godine 1995. ekološka udruga Greenpeace objavila je podatke o zagadenju školjki u Venecijanskoj laguni: javnost je upoznata s podacima o vongolama zagadenim dioksinom i teškim metalima.
Danas talijanska kemijska industrija proživljava tešku krizu. Dobar dio tvrtki koje su djelovale u Porto Margheri iselio je drugdje, narocito u Indiju gdje su uvjeti proizvodnje bolji: rad manje košta, a zakoni o zaštiti okoliša su tolerantniji. Posla nema i sad se razmišlja o tome što uciniti s ogromnim industrijskim prostorom. Sanacija zemljišta tek je pocela, bit ce potrebno puno vremena i novca da se donekle ocisti ono što je godinama zagadivano.
Porto Marghera je dio talijanske povijesti, no pitanje je u kojoj se mjeri to može ograditi, odnosno izdvojiti od povijesti Jadrana kao cjelovitog sustava. Smjer jadranske struje suprotan onom kazaljki sata može poslužiti kao alibi, no istina je da se životni ciklus mnogih ribljih vrsta (brancini, orade, listovi…) odvija upravo izmedu dviju obala, izmedu Istre i Lagune. (Piše Elio VELAN)
OPŠIRNIJE U SUBOTNJEM TISKANOM IZDANJU