Sedam i pol godina nakon pulske premijere predstave "Riva i druxi", uspješne adaptacije istoimenog poznatog romana Milana Rakovca u režiji Laryja Zappije, za osam dana, točnije 7. listopada, na kazališnim daskama pulskog Istarskog narodnog kazališta - Gradskog kazališta Pula, slijedi uprizorenje novog teksta pisca, pjesnika, novinara i publicista Milana Rakovca.
Iduće srijede premijerno će se u režiji Ines Pletikos izvesti drama "Blak", nastala po istoimenom Rakovčevom dramskom tekstu, čiji je naslov naziv za katran kojim su stanovnici Istre nakon Drugog svjetskog rata ispisivali političke parole na fasadama kuća.
Antiheroj i gubitnik
U ovoj drami o individualnoj i kolektivnoj odgovornosti kroz prizmu Domovinskog rata, ali i Prvog i Drugog svjetskog rata, glavni je lik Ive Brišćić Škik, kojeg glumi Aleksandar Cvjetković. Čakavskog nadimka (u standardu "krik"), Škik je anarhist, pjesnik, veteran Domovinskog rata, PTSP-ovac, beskompromisni idealist koji se ne može pomiriti s društvenim nepravdama.
Ovaj antiheroj i gubitnik na psihijatriji završava nakon što je pijan na pulskom Forumu, na Dan domovinske zahvalnosti, teško ozlijedio čovjeka, izvrijeđao strane turiste i skinuo hrvatsku zastavu. Škika su, pak, pijanog na Forumu ostavili bivši suborci po povratku iz Adrenalinskog parka blizu Valture, a ovu spornu investiciju, malverzacijama s 20 hektara poljoprivrednog zemljišta, realizirao je Škikov bivši vojni zapovjednik s ličkog ratišta bojnik Ante (Denis Brižić).
Radnja se u cijelosti odvija na pulskoj psihijatriji, u koju se zbog Uskokove istrage sklanja i bojnik Ante, pa su neizbježni sukobi ovog klasičnog korumpiranog "domoljuba" i njegovog nepotkupljivog, ali oboljelog suborca Škika o nacionalizmu, domovini i pljački pod domoljubnom maskom. Pritom, kako je dobro ustvrdila Laura Marchig za gotovo sve odnose u drami, agresivno nabijeni razgovori o politici postaju često zamjena za razgovore o osobnim, privatnim međuljudskim odnosima.
U Škikovim halucinacijama pojavljuje se pokojna majka (Petra Blašković), a u sjećanjima i pokojni did i njegove traume iz Prvog svjetskog rata, čime "glavni lik" na neki način postaje Istra kroz krvavo 20.stoljeće. Ne zaobilaze se pritom ni fojbe, gdje su završavali i oni kojima se svetilo zbog ljubomore i nekadašnjih ljubavnih veza.
Važna uloga žena
U drami važnu ulogu imaju žene - oportuna psihijatrica Chiara de Rossi glatko je promijenila svoje nekadašnje "nezgodno" ime Jasna Lazarević (glume je Helena Minić i Marina Kostelac); ona je bivša Škikova djevojka, a tu je i njihov sin Leo (Rade Radolović), premda mu je službeno otac njihov zajednički prijatelj Igor, za čiju smrt u minskom polju sam sebe okrivljuje Škik.
Tu je i ne manje važna medicinska sestra, aktivistica i bivša Leova djevojka Lenka (Lana Gojak), iz čije nježnosti i ljubavi koje osjeća prema Škiku, kako kaže redateljica Ines Pletikos, izvire tračak nade. U ovoj slojevitoj, teškoj drami, u tom mračnom psihijatrijskom okruženju nabijenom krivnjom, ta zraka svjetla i nije toliko tanka.
Čovjek koji se bori za istinu završi ili pod zemljom ili u - ludnici!
- Zašto su svi akteri i radnja smješteni na pulskoj psihijatriji?
- Prva asocijacija je "istrian cuckoo's nest" (istarsko kukavičje gnijezdo) ili, pak, znamenite klinike iz Brežnjevljevog i Staljinovog doba. Koincidencija nije slučajna. Odabrao sam takav pristup stvari iz gole nužde u kojoj se nalazi naše društvo ove takozvane tranzicijske zemlje, u kojoj čovjek koji se bori za istinu nužno završava ili pod zemljom ili u psihijatrijskoj klinici. Takav je nepokorni istinoljubac Ive Briščić Škik. Njega strpaju u ludnicu jer izaziva; jer je nemiran, jer se ne uklapa, dok njegov bivši zapovjednik s ličkog ratišta, bojnik Ante, pobjegne svojevoljno u psihijatrijsku kliniku, jer je "uskočio Uskok", kako glasi replika u tom tekstu. Namjerna je, dakle, veza s kukavičjim gnijezdom.
- Koliko je drama "Blak" priča o krivnji, osjećaju krivnje, kolektivne i individualne?
- Točno. Mislim da smo došli ovdje, u ovom društvu, u ovoj zemlji, bojim se i širom Balkana, a prestravljen sam što se isto događa u Zapadnoj Europi, u vrijeme koje naprosto nikad nije postojalo - da je banka iznad vlasti, iznad politike. Toga nije bilo od Cezara do Reagana, a upravio su Reagan i Maggie Thatcher postigli novu formulu. Maggie Thatcher je rekla: "Nema društva, postojimo samo ti i ja". Rezultati te dosjetke i Chicago Boysa, znamenitih ekonomista koji su iskušali mišice u Čileu je u tome da je "čileiziran" cijeli svijet.
- Kao i roman "Riva i druxi", i ovaj tekst je tragična drama politike u kojoj je glavni akter Istra kroz sto krvavih godina?
- Točno. Prije samog štampanja plakata za "Riva i druxi" uvrstio sam i podnaslov "Drugovi su stigli", 1945. A sada su drugovi otišli k vragu! Nema više drugova. To je, doduše, paralelni svijet jer ne možemo kriviti Miltona Friedmana i Margaret Thatcher za propast europske, ako ne i svjetske ljevice. Europska ljevica ne postoji. I to je zapravo kolektivni suicid; idejni, organizacijski suicid partijskih europskih ljevica. Podnošljivo je što su boljševičke, pa i komunističke stranke pretopile u socijaldemokrate, ali socijaldemokrati su se bacili u jamu liberal-kapitalizma. Mislim da se Willy Brandt i Olof Palme preokreću grobu, jednako kao i Vladimir Iljić Lenjin.
- Nudi li ova drama izlaz? Donekle se nazire kroz odnos medicinske sestre i glavnog lika.
- Ne bih se hvastao s bog zna kakvim izlazom. Izlaza nema. U samoj drami koja, naravno, nije samo moje djelo - tu su i Ines Pletikos i dramaturzi Kruno Petrinović i Borivoj Radaković - izlaz nismo našli. Izlaz smo našli u ljubavi, a ja sam skloniji Krleži nego Petrarci; Krleži koji kaže da je ljubav samo kemijski agens i ništa više. Dakle, izlaza nema. To dvoje se, uvjetno rečeno, spašava tako što se voli, ali ništa se ne mijenja, niti će se promijeniti. Bezizlazje je finalno, iako, to moram reći, nije moje uvjerenje, ali…
- Optimist ste?
- Optimist nisam, ali sam fajter. Mislim da se treba organizirati. Jose Mujica, Tupamaros, kao predsjednik Urugvaja živio je u svojoj kolibi. Postoji hiljadu i jedan način. Pokazuju to ovi mladi novi zadrugari, mislim prije svega na ekonomsko udruživanje, da ne spominjem nove političke pokrete. Bilo bi lijepo da se napravi film o braniteljskim zadrugama i udrugama. Bio sam na jednom sajmu gdje ljudi proizvode, čovječe, kobasice, kulen, pršut, cvijeće, kolače. Dakle, ima izlaza!
Tiha većina šutke se zadovoljava tek mrvicama sa stola
Redateljica predstave Ines Pletikos kaže da se u "Blaku" kroz sudbinu i intimnu dramu svog protagonista Škika, pjesnika i veterana Domovinskog rata, prelama suvremena istarska povijest i postavljaju ključna egzistencijalna pitanja o njezinu naslijeđu: što smo dobili, što smo uzeli sa sobom, protiv čega se moramo boriti, a što moramo oprostiti, odbaciti, pa i zaboraviti da bismo se obranili i uopće mogli nastaviti.
- Premda je glavni lik "Blaka" sredovječni muškarac, iz čijeg se sloma rađa mogućnost osobne, ali i šire, društvene katarze, konce iz pozadine vuku žene. Već treća generacija u posljednjih stotinu godina koja ratne heroje, idealiste smlavljenih duša ponovno vraća u život, pomaže im da ponovno rekonstruiraju svijet od kojeg su ostale samo krhotine, te da podnesu užas praznine u vlastitoj duši s kojim se moraju nositi nakon "soldačkog dela". Nakon Prvog svjetskog rata te prisilne i nasilne talijanizacije schiava, na povijesnu scenu stupaju komunistički revolucionari koji Istru pripajaju matici zemlji. Sa sobom, uz korjenitu društvenu promjenu i proletersku solidarnost, donose i neskrivenu želju za (ne)kontroliranom osvetom, koju provode temeljito i strastveno, kaže redateljica.
- Njihovi sinovi u svojoj su državi, za koju su se borili, napokon trebali biti svoji na svome te sami odlučivati o vlastitoj sudbini. No, umjesto teško izborenoj pravednosti svjedoče pljački neviđenih razmjera, jedva prikrivenoj sprezi mafije i politike uz stalno busanje u junačka prsa, dok se tiha većina šutke zadovoljava tek mrvicama sa stola. Taj kaos i slom svih vrijednosti iz vlastitog iskustva, ali i iz druge ruke - iz priča matere i dida - poznaje i Škik.
Na pragu odustajanja, suočen s uzaludnošću borbe, Škik iz samonametnute autsajderske pozicije odbija pragmatična rješenja svog bivšeg zapovjednika i ratnog druga Ante, danas uspješnog poduzetnika, te bivše djevojke Jasne, danas liječnice blistave karijere. Do njega u snoviđenjima ne dopiru ni vapaji majke, suočene s prijetnjom zatiranja imena, ukoliko joj sin jedinac na produži lozu.
- Rakovčeve jezične bravure ispisane na lokalnom narječju u kombinaciji s književnim standardom i talijanskim jezikom vuku hibridnim, kolažnim scenskim rješenjima. Slijedeći treptaje duše glavnog junaka dokumentiramo tragičnu i krvavu dramu istarske suvremene povijesti, klizeći iz realizma u snovito, u nadrealno, u poetski čin kao jedini mogući modus sublimne egzistencije duha, zaključuje redateljica predstave "Blak" Ines Pletikos. (Piše Zoran ANGELESKI)