Bliži nam se kraj godine a vrijeme je, baš kao što sam i u svim tekstovima do sada dosađivao svima vama, više nego povoljno za ribolov. Toliko je sunčanih dana a već je početak studenog. A kako vidim po prognozama i ne slijedi neko drastično zahlađenje, odnosno promjena. Dakle, suprotno tvrdnjama nekih drugih kolega ribolovaca ja vam tvrdim da ribe još itekako ima u kraju.
Neki dan sam opet gledao kako zeri skaču uz obalu, a i vidim da se posvuda još uvijek, i to dosta dobro, lovi s kraja. Neki dan mi je moj stari prijatelj - stari ribolovac Marko s mora donio mačku. Ribu mačku, naravno. Ulovio ju je s barke, a nju mi je uvije gušt pojesti jer nema kosti. Samo meso. Najbolje od svega Marko ju je već svu očistio i narezao tako da sam ju samo okrenuo na ulju. Bila je perfektna.
Kaže mi Marko da ima orada. Da ih se lovi dosta, ali da ne smijem otkriti gdje. E, tako vam je to s ribičima. Čuvaju oni ljubomorno svoje pošte i ne otkrivaju ih nikome. Možete ih jedino potajice pratiti i onda vidjeti gdje love. Nema vam druge, jer teško da će, barem dok dovoljno lovine ne dignu, otkriti gdje su lovili.
Sreo sam neki dan Alda Kočevara. To vam je vrhunski uzgajivač pedoća u Pomeru. Pričali smo tako nešto oko prodaje, uzgoja i ostalog. Složili smo se da ima previše onih koji u restorane plasiraju školjke iz pulske luke. Unatoč tome što ih policija često lovi, opet uspijevaju umaći i prodati na desetke kilograma školjki iz "fonje" i plasirati ih u istarske restorane. Dokle će to biti tako ne znam.
Rekao sam mu da sam nedavno bio u jednom restoranu i naručio pedoće. Tako smo zapravo krenuli s pričom. Dobio sam male školjkice koje su bile nabrane u blizini tog restorana. A naplatili su mi ih masno. A ja umjesto da sam reagirao, samo sam uredno platio račun. Ali idući put mi neće ostati dužni. Tražit ću deklaraciju, baš kako me Aldo savjetovao. (Srećko PERŠIĆ)