Kreativnost koja ne poznaje pravila

Isteklo je pravo korištenja fotografije
Isteklo je pravo korištenja fotografije

"Alekseja Orela ne zanima klasicna fotografija, nego svjetlost i kemija", rekao je Denis Vugrin, vlasnik kafica Sax u kojem je otvorena izložba Orelovih kolor kemograma pod nazivom "Katarza osobnog lumena". Dok se publika tiskala u prizemlju kafica, kod šanka, Aleksej Orel je sa stepenica objasnio zašto se izložba zove baš tako i zašto na 22 kemograma dominiraju otisci ruku i pokojeg stopala.

Prije svega valja znati da je kemogram krajnje netipicna fotografska tehnika baš zato što se u njoj ne koristi fotoaparat i još se takve slike mogu izradivati na svjetlu, kada se kemikalije, kao u ovom slucaju, stavljaju i razmazuju, te se njima crta po fotoosjetljivoj površini, što je suprotno pravilima fotografskog zanata.

- Ova izložba mi je najdraža do sada jer su mi govorili da fotopapir prije izrade fotografije ne smije vidjeti svjetlost. Klasicna fotografija se radila u potpunom mraku, rekao je Orel i objasnio da je upravo tu doživio katarzu, kada je vidio da može ici kontra tih pravila.



Jednostavno, Orelova se radoznalost pretvorila u kreativnost i pokazala da strogih pravila nema i da se nece dogoditi ništa strašno cak i ako se ona prekrše. Naprotiv, tada može nastati i nešto zanimljivo, neobicno i originalno. Kako nam je Orel rekao, po njegovim saznanjima, a trudio se doznati nešto više, ovo je jedina izložba kolor kemograma u svijetu. Nastali su prije 13 godina, no tek ih je sada, na svojoj 14. samostalnoj izložbi odlucio predstaviti javnosti

Izmedu Vugrina i mladog Orela govorio je i njegov otac Edo Orel. Prezime Orel dobro je poznato ljubiteljima fotografije, a proslavio ga je djed Alojz, no svojom je ljubavlju za ovu umjetnost i zanat zarazio i sina i unuka.

Edo Orel procitao je popratni tekst koji je napisala Afrodita Bulajic, koja je ispricala kako je djed Alojz 50 godina proveo u tamnoj komori, uživajuci u ljepoti tame, glatkom dodiru papira, svježini kupke razvijaca, blagom zvuku kapanja tekucine sve do jednog jutra kada je unuk ucinio nešto nepojmljivo: iznio je fotopapir s razvijacem i kemikalijama vani. Tada je, po cjelokupnom fotografskom vjerovanju, kreacija na papiru trajno nemoguca, a papir trajno uništen.

Ali nije. Unuk je stvorio nešto posebno, a kako to izgleda, može se provjeriti u Saxu do 10. ožujka.


Podijeli: Facebook Twiter