Najnoviji roman jednog od velikana suvremene americke književnosti, Cormaca McChartyja "Cesta", nedavno je objavljen u izdanju Profila u prijevodu Tatjane Jambrišak. "Cesta" prati put oca i sina po postapokalipticnom SAD-u u kojem više ništa nije živo osim grupa ljudi koje organizirano ili ne tumaraju po neživim bespucima. Sve životinje i biljke su izumrle, a otac i sin hrane se iz konzervi koje uspijevaju naci na putu i kojih je sve manje. Da situacija bude još kompliciranija, na putu susrecu horde ljudi koji su organizirani u sekte i koji su posegnuli za krajnjom metodom prehrane - kanibalizmom. Ovo je jedan od najstravicnijih romana na koji možete naici, a najtoplija preporuka onima koji se odluce procitati ga je da ga ne ispuštaju iz ruku sve dok ne završe. Žestina takvog izravnog udara je gotovo nesnošljiva, no citatelj koji se na to odluci nagraden je majstorijom McChartyjevog tempa koji je gotovo savršen.
McCharty se u "Cesti" okušao u žanru koji mu nije blizak, no odmak od žanra koji ga je proslavio, dakle westerna, ostvario je i u prijašnjem romanu "Nema zemlje za strance" kojeg su ekranizirali braca Cohen. Romani s postapokalipticnom tematikom su cesta pojava u americkoj književnosti, a jednog od najboljih dosad - "The Stand"- napisao je Stephen King još davne 1978. godine. Tijekom citanja imate dojam da je McCharty preuzeo likove Stephena Kinga i sve do samog kraja im nije dopustio ulazak u tipicnu kingovsku pricu, vec ih je otjerao u neopisivo brutalne i ocajnicke situacije iz kojih naizgled nema izlaza. McChartyjeva je prica, za razliku od Kingove univerzalnija i cita se poput vješto izmanipulirane alegorije u kojoj se progovara o ocinskoj ljubavi, želji za životom i strahu od gubitka voljene osobe, kao i o beskonacnoj ljudskoj brutalnosti. "Cesta" nam govori o ljudskom duhu koji u nemogucim i ekstremno teškim situacijama reagira na dva moguca nacina: ljubavlju ili mržnjom, no u konacnici ne daje previše prostora nadi. Taj je zakljucak možda pretjeran jer McCharty ipak ne odustaje od nakane da citatelju, iako u mikroskopskim dozama, pruži onaj tracak nade i vjere u covjecanstvo bez koje bi Zemlju vec odavna pretvorili u pustinju pokrivenu pepelom.