Šesti dan bio je najnatrpaniji programom i po mnogo čemu najčudnija pulska festivalska slagalica (inače je ove godine zgodna špica Festivala baš animirana slagalica kocaka) - red igranog, pa malo eksperimentalnog, pa dokumentarnog i na kraju sve to skupa u nekom čudnom hibridu. Tri filma dugog metra i još nekoliko kratkog igranog metra, sve na visokoj temperaturi, a opet najlakši posao za kritičara jer je sve već viđeno. Naime, Bajićeva sportska biografija (srpsko-slovensko-hrvatska produkcija) o košarci na tlu Jugoslavije "Bit ćemo prvaci svijeta" preduga je i dosadna povijest prije svega o četvorici zaslužnih Srba za košarku na ovom terenu.
Nebojša Popović (Strahinja Blažić), Bora Stanković (Aleksandar Radojčić), Radomir Šaper (Miloš Biković), Aca Nikolić (Marko Janketić) predugo su u kadru i povijesti da bi ono što se posebno ističe u
reklamiranju filma - Jugoslavija protiv Amerike u Ljubljani 1970. prvak svijeta - postala tek sporedna epizoda. A moralo bi biti obrnuto, zar ne? No, gledajući ovaj košarkaški put sa srpske strane, sigurno dobiva drugačiju važnost, jer je u osnovi priče rađanje Crvene zvezde (nacionalnog ponosa), Partizana (državnog i vojnog aparata), da bi onda u Ljubljani i na Bledu prvu petorku igrača činili Hrvati: Skansi, Plećaš, Tvrdić, Šolman i Ćosić.
Pa otkuda su oni nikli i gdje su nastali ako je sve počelo i začeto u Zvezdi i oko trenera Nikolića i Žeravice (Sergej Trifunović)? Doduše, daje se značaj i naglasak doprinosu dvaju Slovenaca - Borisu Kristančiću i Ivi Daneu, ako zanemarimo Dolanca i Tita, a s hrvatske strane tu je uloga primitivnog šefa Udbe Štukala (Leon Lučev). Kažem da za srpsku sportsku povijest i sadašnjost sve može imati smisla (kao i nove 24 epizode serije koje slijede), ali to svakako nije presudno za nostalgičnu jugoslavensku bajku koju čine spomenuta imena košarkaških zvijezda čiji su sinovi na filmu odigrali uloge svojih planetarno poznatih otaca (Petar Ćosić, Dragan Kapidžić), odnosno Goran Bogdan (Plećaš), Robert Kurbaša (Skansi), Igor Kovač (Tvrdić)?
O njihovom doprinosu, ulozi, priči, okolnostima, nadanjima i očekivanjima nema ni riječi - oni su samo pobijedili Ameriku i Rusiju dok je Udba ometala TV prijenos da se ne bi Juga osramotila - ako krene nizbrdo - a Tito (Lazar Ristovski) preko Dolanca tražio pobjedu ili? Rezultat svega je bućkuriš. Pretpostavljam da je Bjelogrlić trebao ovo preuzeti pod svoje pa bi možda bilo kao "Montevideo bog te video".(Mate ĆURIĆ)
VIŠE PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU