Prof. dr. sc. Marinko Škare predavač je na pulskom Fakultetu ekonomije i turizma "Dr. Mijo Mirković", a nedavno je za svoj rad dobio nagradu Istrijana, što je bio i povod za razgovor.
- Primajući nagradu Istrijanu, izjavili ste da na oporavku gospodarstva trebamo raditi svi zajedno.
- Zaključak je to mojeg 20-godišnjeg rada na području ekonomskog rasta i siromaštva. Ekonomski rast treba promatrati kao slagalicu koja je bez i svojeg najmanjeg dijela nekompletna. U hrvatskom gospodarstvu fali puno dijelova: imamo loše institucije, nefleksibilno tržište rada, potpuni manjak koordinacije između fiskalne i monetarne politike, zapostavljen obrazovni sustav, negativna očekivanje investitora i građana, brzopleto donošenje zakonske regulative, sporost u provođenju zakonske legislative vezane uz tržišta, potpuno zaboravljene inovacije i tehnološki napredak, isključivo oslanjanje na turizam, dužničko ropstvo građana, loša makroekonomsku politiku. To je zatvoreni krug koji može biti prekinut samo zajedničkim naporima građana, nositelja ekonomske politike, poduzetnika i institucija. Ekonomski rast je suma kreativnih ideja, vizije i aktivnosti baš svih građana.
Ne cijeni se pojedinac
- U Hrvatskoj ne postoje kreativne ideje, vizije i spremnost na akciju jer se ne njeguje vrijednost pojedinca. Tek onda kada se počne vrednovati svakog pojedinca i njegov doprinos društvu, shvatit ćemo formulu ekonomskog rasta i zbog čega smo izgubili 20 godina rasta.
- U Vladi su zgroženi izjavom novoizabrane predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović o tome da je Hrvatska pred bankrotom. Je li država pred bankrotom?
- Ta izjava se stalno čuje već desetak godina. Hrvatskoj prijeti opasnost od bankrota s obzirom na visinu dugova. No, s obzirom na resurse kojima raspolaže, vjerujem da bankrot nije izgledan kroz godinu, dvije. No, ukoliko bi se nastavila sadašnja ekonomska politika, onda bi definitivno došlo do bankrota. No, on ne bi toliko bio vezan uz nemogućnost otplate kredita, koliko uz strukturne probleme u gospodarstvu, primjerice podatak o 60.000 ljudi koji otiđu iz države, među kojima je skoro više od polovice visokoobrazovanih. Takve bi činjenice uzrokovale bankrot. Ne odlaze samo visokoobrazovani, nego i roditelji s djecom pučkoškolcima. Visokoobrazovanima bi se trebao osigurati povrat investicije, od vremena, truda, muke do školovanja, da pronađu smisao ostanka u Hrvatskoj.
- Kakva je situacija na FET-u, odlaze li studenti?
- Kada sam prije 20 godina počeo raditi na Fakultetu, na deset studenata koji bi diplomirali kod mene, jedan bi možda razmišljao o odlasku, a danas ih sedam razmišlja, a šest otiđe, i to najviše u Austriju, Italiju, skandinavske zemlje. Odljev je velik.
- Grabar-Kitarović najavljuje da će Hrvatska biti najprosperitetnija država Europe i svijeta. Nisu li to neodgovorne izjave osobe koja bi se trebala ozbiljno baviti politikom?
- Ako polazimo od broja resursa po glavi stanovnika koje Hrvatska ima, dakle ne od BDP-a, Hrvatska otprilike ima jednaku vrijednost resursa kao Brazil, mislim da je to oko 37 milijardi dolara, s time da imamo 4,25 milijuna stanovnika, a Brazil 202 milijuna. Mogli bismo biti među najrazvijenijima, jedino što ni bivše, a ni sadašnja ekonomska politika ne vode u tom smjeru.
- Koje su Vaše zamjerke?
- Najviše zamjeram činjenici da ne postoji principijelnost u vođenju ekonomske politike. Potreban je makroekonomski model jer već nakon mjesec dana od njegova uvođenja možete vidjeti jeste li pogriješili ili ne i onda ga mijenjate, i to je vrijednost modela. Hrvatska eksperimentira kada je riječ o bilo kojoj mjeri, od aktivne politike zapošljavanja do fiksiranja tečaja švicarca.
- Jesu li banke na švicarcu ekstra zaradile, kao što tvrde neki profesori sa zagrebačkog Ekonomskog fakulteta, ili nisu, što tvrdi guverner HNB-a?
-Da bismo znali odgovor na to pitanje, trebali bismo imati uvid u bilancu svake pojedinačne banke. HNB je dao konsolidirano izvješće iz čega je to nemoguće utvrditi. No, krivica se želi prebaciti na građane.
- Banke su trebale informirati građane o rizicima?
- U kreditnom ugovoru na dan njegova sklapanja navedeni su promjenjiva kamatna stopa te tečaj švicarskog franka. No, postoji i otplatni plan kredita, u kojem su glavnica i kamata. Tu se nalazi i očekivana dobit banke ili profit po kreditu i banka na to ima pravo. Sve drugo su špekulacije i ekstraprofit i mislim da banke na nj nemaju pravo bez obzira jesu li se zadužile u švicarcu ili ne. Kada su ulazile u posao s klijentom, banke su procijenile rizik i ugradile ga u očekivani profit, odnosno kamatu. I to je sve sadržano u planu otplate. Fiksiranje tečaja nije rješenje jer ide u smjeru da banke oforme fond stanova i daju ih na leasing, a to rješenje nije u duhu pravednosti s obzirom na ugovore koji su sklopljeni. Vlada je fiksirala tečaj, iako je za to zadužen HNB. To je korištenje fiskalne politike u monetarnoj sferi, što nije principijelno i neće dati rješenje. Diskusije se vrte oko toga da Hrvatska ima dugove u kunama i švicarcima, štednja je u tim valutama i problem je ukoliko bismo išta mijenjali, jer kako ćemo to vratiti ako bi kuna deprecirala, a euro rastao. Ako bi građani odustali od potraživanja preplaćenih iznosa prema bankama (što će sudski sigurno dobiti), banke bi uvelike ublažile moguće gubitke koji bi nastali ako omoguće građanima konverziju kredita iz franka/eura u kune. Ne sumnjam da je konverzija kredita za sve građane iz franka/eura u kune prema tečaju koji je bio na dan kada su građani s bankama potpisali ugovore daleko najbolja solucija i za banke. One se moraju suočiti s mogućnošću da 60.000 ljudi vrati stanove, što znači da će ih pridružiti brojci od 90.000 postojećih stanova u vlastitom portfelju. Ne znam što će s njima. Moglo bi se dogoditi da ljudi ne samo da bi vratili stanove, nego se oko 300.000 ljudi ne bi imalo nikakve mogućnosti zaduživati. Završili bi u osobnom stečaju i bankrotu, s upitnom budućnosti u idućih 20 do 30 godina. Kome će banke onda davati kredite?
- Koje je rješenje za švicarca i jesu li banke na njemu ekstra zaradile?
- Da, banke su ekstra zaradile. Već u samom kreditnom planu otplate zaračunat je jako zadovoljavajući profit od 12 do 24 posto. Da je banka dužniku predočila dva plana otplate te da u prvom stoji da će na podignutih 150.000 kuna morati vratiti 220.000, a prema drugom čak 400.000 zbog promjene kamatne stope i tečaja, nitko ne bi potpisao ugovor. Građane je, dakle, trebalo upozoriti i banke ne mogu sakriti odgovornost. Trebalo bi promijeniti način obračuna da se glavnica izjednači u otplati s kamatama. Ukoliko je rata kredita u trenutku potpisivanja ugovora bila 3.500 kuna i ukoliko bi se taj kredit konvertirao u kune i rata bi iznosila 3.800 kuna fiksno do kraja otplate, banke bi dobile profit koje su zaračunale u ugovoru te glavnicu, dužnik bi imao stan i mogao bi otplaćivati kredit, a dužničkog ropstva u Hrvatskoj ne bi bilo.
- Dakle, kredite bi trebalo konvertirati u kune bez obzira na opasnost ugrožavanja deviznih rezervi?
- Apsolutno, uz uvjet da se banke drže otplatnog plana iz ugovora. Njima je to u interesu, inače će se morati povući iz posla.
- Prvi put u povijesti Hrvatske građani su postali zaduženiji od gospodarstva. Zakon o osobnom stečaju tek je u fazi nacrta, a već su se pojavile kritike. Kako biste riješili dužničko ropstvo u Hrvatskoj?
- Kada bi se riješio dug nastao na temelju kredita u švicarcima, ali i kredita u eurima, koje bi po istoj formuli trebalo konvertirati u kune, onda bi se riješio problem tečaja u Hrvatskoj u smislu oslobađanja monetarne politike. Naime, sve ovo proizlazi iz onog famoznog problema iz 1993. i fiksiranja tečaja dinara prema njemačkoj marki na četiri četvorke. No, ključno je zna li i može li HNB upravljati inflacijom, jer ako ne zna, onda sve ovo pada u vodu. Ako zna, onda nije problem riješiti dugove na ovaj način, konvertiranjem svih dugovanja u kune. Ne bi bio problem da kuna malo oslabi i poraste inflacija jer bi gospodarstvo oživjelo.
- Što govore makroekonomski pokazatelji za 2015. godinu?
- U ovoj godini gospodarstvo će stagnirati, kotrljati se malo sporije nizbrdo nego prije.
- Mediji prenose prognoze rejting agencije o oporavku gospodarstva, što je nedavno potvrdio i premijer.
- To su izjave tipa "nije skočio sa sedmog, nego sa šestog kata". Padamo sporije nego prije i možda će BDP biti u rasponu statističke greške, ali to nije ono što mi ekonomisti zovemo oporavkom. Puno će ovisiti o politici Europske centralne banke u kojoj kopiraju američki model i nadaju se da će uspjeti. Uspiju li, EU će se pokrenuti, a time će i Hrvatskoj biti bolje i onda može doći do pozitivnijeg pomaka u gospodarstvu. No, ukoliko Draghijeva politika ne bude funkcionirala, posebno vezano uz događaje u Grčkoj, onda bi utjecaj mogao biti negativan. No, to je nemoguće prognozirati u ovom trenutku, jer ni EU ne zna što očekivati.
- Grčki premijer poručuje da je dosta štednje.
- U startu se znalo da mjere štednje neće biti učinkovite, ali one i nisu uvedene zato da bi izvukle gospodarstvo iz krize, nego da bi se smirili investitori. "Zašarafili" su se dužnici, možemo biti mirniji da ćemo vratiti svoj novac i normalno da će investitori i dalje investirati, neće biti pesimistični. Inače, fiskalna štednja nije mogla dati rezultata jer je monetarna politika vezanu uz euro koju vodi ECB. Ne postoji validna ekonomska teorija koja može opravdati mjere štednje s ciljem poticanja rasta.
- Turizam je još uvijek najprosperitetnija grana u Hrvatskoj. Nema reindustrijalizacije, ni stranih investicija nema. Kakve će biti posljedice takvog trenda?
- Problem je što je čitavo hrvatsko gospodarstvo baždareno na turistički sat. Svi smo očekivanja prilagodili turizmu, od dobavljača do tvrtki svi, i svi čekamo početak sezone jer to je vrijeme kada ćemo obavljati proizvodnu aktivnost. Deindustrijalizacija je svjesno uvedena od 1993. prvo kroz fiksiranje tečaja zbog čega industrijske tvrtke nisu mogle konkurirati vani. Bio je i rat, posljedica su veći gubici, nakon čega je nastavljena ista ekonomska politika. To je norveški sindrom koji ja zovem hrvatskim sindromom, kada se orijentirate na jednu gospodarsku djelatnost za koju računate da će vam vući čitavo gospodarstvo. Kod Norvežana se to dogodilo s resursima nafte i plina, strane firme počele su investirati u Norvešku, rasla cijena njihove nacionalne valute i tako je oslabio domaći sektor koji više nije mogao konkurirati u inozemstvu. Isto se dogodilo u Hrvatskoj kroz loše fiksirani tečaj te stabilizacijski program iz 1993., a nastavilo se orijentacijom isključivo na turizam. Deindustrijalizacija se, kao posljedica ekonomske politike u zadnjih 20 godina, nastavlja.
- I buduća Vlada će nastaviti istu politiku ?
- Vjerojatno, jer smo gospodarstvo navikli na ciklički režim koji je prisutan u turizmu i to je vrlo teško promijeniti. Potrebna je opsežna mjera restrukturiranja i ekonomske institucionalizacije, što zahtijeva puno novca. Mogu se samo nadati da će mova Vlada imati hrabrosti povući poteze koji će iz temelja promijeniti ekonomsku politiku jer Hrvatska ima šansi za razvoj, samo ih treba znati iskoristiti, a to je posao ekonomista.
- Izjavili ste da u središtu ekonomije treba biti čovjek, a ne profit. Koliko je dalek put do tog, čini se, zasad još uvijek utopističkog ideala?
- Za nas još uvijek jest. No, ako preokrenemo situaciju, nije, i to zbog resursa i geostrateškog položaja. Ideja nije utopistička: još prije 3.000 godina u Indiji je postojao tržišni socijalizam u kojem su se poticale one produktivne aktivnosti koje su stvarale novu dodanu vrijednost, nova radna mjesta, nove proizvode. Aktivnosti poput trgovine i bankarstva su se kontrolirale na način da je profit koji ste mogli ostvariti u tim granama bio fiksiran na pet do 10 posto. Poduzetnici su bili slobodni, vrijedila je tržišna cijena, ali nije postojala mogućnost da ostvarite profit do zvijezda jer ga je država kontrolirala. Plaća je tada bila vezana uz produktivnost. Slika je puno šira, ali mi je uvijek gledamo iz perspektive nas i 21. stoljeća. Tržište ne može osigurati ravnomjernu raspodjelu dohotka, to mora osigurati država oporezivanjem dijela profita. Nisu nehumana tržišta, nego ljudi zbog svoje neutažive gladi za novcem i profitom. Tvorac tržišne ekonomije Adam Smith rekao je da u centru svake ekonomije mora biti čovjek, a ne profit, samo ga treba znati čitati i razumjeti. (Razgovarala Mirjana VERMEZOVIĆ IVANOVIĆ)