Koncert u Areni za mene je hodocašce

Isteklo je pravo korištenja fotografije
Isteklo je pravo korištenja fotografije

- Vaš prvi poslijeratni koncert u Hrvatskoj održan je prije jednog desetljeca upravo u našem gradu. Taj je koncert imao poseban emotivni naboj i veliki znacaj. Kakav je vama bio doživljaj stupiti pred svoju mnogobrojnu publiku u Areni nakon toliko godina?

- Bio je to jedan mali emotivni šok i drago mi je da se taj prvi poslijeratni koncert desio u Istri, pogotovo u Puli, u mjestu gdje je ostalo najviše mojih uspomena. Svi su kukali nešto, znaš, ovi su izgubili neki zaljev, ovi neko brdo, most na nekoj rjecici, svi su se nešto oko granica svadali, a ja sam izgubio jako puno uspomena.

Ustvari, pokazalo se samo da ja neko vrijeme nisam bio tu, dok je sve drugo ostalo na svome mjestu, i trudio sam se da taj dojam i sve ostalo što se dogodilo na tom i drugim koncertima ne pokvarim, da ne napravim od toga tezgu tako da navalim svaki cas dolaziti tu, nego da budem dobar gost.

Zna se što su dobri gosti, oni koji rijetko dolaze i kratko ostaju, takvim gostima se svi raduju. Ovaj put je povod naš ponovni susret uz malo filma i malo dobre svirke sa svima poznatim pjesmama, malo prearanžiranim onako kako bi trebale zvucati za Panonsku mornaricu.

- Mnogi se vaši hitovi pjevaju vec generacijama, i sami ste rekli da vam danas na koncerte dolaze neki novi klinci koji pjevaju pjesme puno starije od njih samih. Takva je i pjesma "Racunajte na nas", himna mnogih generacija. Medutim, danas mladi nekako zamjeraju generaciji koja je opjevana u toj pjesmi, s obzirom na sve što se dogodilo na našim prostorima u zadnjih 20-ak godina.


- Definitivno. Ja najviše zamjeram toj generaciji jer ona se pokazala apsolutno krivom za sve što se dogodilo. Mislim da su se neke stvari morale dogoditi, jer, kako sam napisao u jednoj knjizi, najveca uvreda za nas koji smo rasli u Jugoslaviji bila je kada bi "mracne emigrantske sile" nazvale našu zemlju neprirodnom tvorevinom.

A kad smo odrasli, najveca uvreda nam je bila kad smo shvatili da je to nažalost tocno. Medutim, nije se moralo baš na takav nacin sve to rasplesti i mislim da je tu moja generacija mogla mnogo više uciniti. Mi smo bili prepadnuti od onih recidiva NOB-a i rata, nas su stalno plašili neki brkati pukovnici, majori, ovo, ono, tako da su moji vršnjaci s 30, 35 godina smatrani mladima koji tek dolaze. U jednom momentu kad su došli, više nisu bili mladi, bili su svi neki uškopljeni i nikakvi.

Pogriješio sam što sam u toj pjesmi spomenuo neke simbole koji su u to vrijeme bili uobicajeni dio scenografije i naše svakodnevice, iako osobno nisam bio clan ni te ni jedne druge partije, jer po uvjerenju nisam takav lik. Ali, tu sam zemlju jako volio, bila mi je super, jer sam na kraju krajeva u toj svojoj zemlji imao i Bled, i Pulu, i Ohrid, Jahorinu i svakakve druge ljepote, i kao takva mi je odgovarala.

I drago mi je što sam uspio sva ta mjesta sacuvati negdje za sebe, iako su ona sad na razlicitim geografskim kartama.

- Album "Rani mraz" povratak je pravog Balaševica kroz stihove koji nam pricaju price ravne "Vasi Ladackom", "D-mollu", "Odlazi cirkus"... Ali, cijeli taj album kao da cini jednu kompaktnu tematsku cjelinu.


- Drago mi je da se to primijeti, jer sam u meduvremenu i ja bio malo dekoncentriran, da tako kažem. Dogadale su se neke stvari koje sam kao pjesnik morao registrirati uz vrijeme 90-ih, kada su nastale one pjesme "Živeti slobodno", "Devedesete", i tako dalje. To su bile ružne godine, ali nisu se smjele provuci tek tako, da nitko ništa ne napiše o njima.

Naravno da sam ja mnogo više na svom terenu na albumu "Rani mraz", kao i u naslovima koje ste spomenuli. Istina, taj album je i napravljen kao muzika za film, za koji nisam bio siguran hocemo li ga ikad snimiti, a eto, sad cemo ga predstaviti i u Puli.

Drago mi je da se sve to sklopilo i sjelo na svoje mjesto, pa i sve te pjesme u novim aranžmanima. To je ipak jedna stvar koja je van mode i koja ne podliježe trendovima niti podilazi publici, nego se jednostavno preko toga nademo mi neki, kako ja kažem, staromodni tipovi.

- S obzirom da je zadnji album izašao 2004., ocekuju li nas uskoro neke nove pjesme ili možda radite na novoj knjizi?

- Bili smo puno u studiju kad smo radili muziku za film i usput su nastale neke nove pjesme pa kad napravim još jedno dvije ili tri, to ce biti kompletan materijal za album u ovoj kombinaciji s Panonskom mornaricom i tamburašima. Mislim da je to nešto realno što možemo ocekivati u prosincu. To ce sasvim lijepo upotpuniti cijelu ovu sliku, dakle, novi CD, glazba iz filma, plus Panonska mornarica s repertoarom starih pjesama u novom aranžmanu.

Uz to, radim i knjigu "Kalendar mog detinjstva", to je jedna prokleta knjiga koja se nadopisuje preko noci i uvijek kad pomislim da sam pri kraju, pojavi se nešto novo. To su neke price koje izvodim u jednom posebnom programu, koji je sklop mojih govorancija i pjesama, i to se pokazalo kao ubitacna kombinacija.

Sasvim suprotno ovim velikim koncertima, gdje nas ima 15 na sceni. Ovdje smo samo pijanist i ja, više je nalik nekoj monodrami. Samo u Zagrebu smo imali nekih 35 nastupa u Kerempuhu, potom na Brijunima pa u Kastvu, i uvijek smo bili lijepo docekani.

S druge strane, pjesme nikad ne ganjam, nego cekam da mi same dodu i, eto, nadam se da cu ove zime iznenaditi one koji sve moje tekstove znaju napamet nekim tekstovima koje još ne znaju.

- I za kraj, recite nam što publika koja vas željno išcekuje u Puli može ocekivati od subotnjeg koncerta, zapravo od cijelog vikenda?


- Ovaj program koji cemo okruniti u Puli vec smo izveli u mnogim gradovima, i to u nekim kinima koja vec dugo nisu radila, i u nekim domovima kulture koji su vec dugo zatvoreni, tako da znam da oni koji vole Balaševica i tu vrstu muzike i emocije sigurno nece biti razocarani. Za te ljude sam ustvari sve to i radio i najbitnije mi je da se svi dobro provedemo.

Ne priredujem ništa novo, nece biti vatrometa niti cu ja odletjeti na kraju s bine, jedini spektakl je spektakl emocija, koji ne priredujem uvijek ja, nego oni ljudi s druge strane pozornice, i mislim da je koncert više njihov nego moj; drago mi je da na njemu uopce mogu biti. (Razgovarala Patricija SOFTIC-MEHMEDOVIC)

INTEGRALNI INTERVJU U SUBOTNJEM TISKANOM IZDANJU


Podijeli: Facebook Twiter