Gostovanjem multimedijalnog umjetnika Sergeja Vutuca zaključen je jednomjesečni program “Ljeto u Dnevnom” koji se tijekom mjeseca srpnja održavao u unutarnjem dvorištu Rojca. “Koncert na koljenima u filmu” kako je Vutuc naslovio izvedbu, nalazi se negdje na granici audiovizualnog performansa i koncerta, a naziv je istovremeno doslovan i višeznačan.
Vutuc, na koljenima, u mraku, uronjen u betonsku scenografiju koju čini zgrada nekadašnje kasarne Rojc, svira na instrumentu koji je sam izradio. Očita diskrepancija između konvencionalne terminologije i nekonvencionalne izvedbe kao i instrumenta, upućuje nas ka autorovom propitivanju forme kako instrumenta tako i percepcije zvuka odnosno pojma glazbe. Zatim, visoko iznad, pri samom vrhu zgrade, prema zvjezdanom nebu otvara se i crno bijela video projekcija pritom dodatno podcrtavajući očitu izvođačevu namjeru skretanja fokusa s vlastite persone ka glazbi i slici. Usmjeravanje projekcije upravo na tu visinu i same gledatelje izmješta iz zone komfora, potičući ih da i sami urone u atmosferu. U tom smislu, čini se kao da se Vutuc i sam ispostavlja kao svojevrsni medij, katalizator, sredstvo komuniciranja ili, kako sam autor kaže, tek pokretač trenutka koji za namjeru ima potaknuti interakciju publike i prostora, ispratiti ih na unutarnje putovanje kroz zvuk.
Istovremeno, njegova je izvedba izrazito tjelesna te se i u tom, “koreografskom” segmentu improvizacija nameće kao jedna od ključnih odrednica. Pokret je meditativan, gotovo šamanski. Glazba koju proizvodi, ako se nakanimo žanrovski je opisivati, kreće se unutar industrial i noise koordinata. Sveprožimajuća, bučna i sirova atmosfera koju stvara, zaposjeda i angažira publiku na nekoliko nivoa tijekom otprilike 35-minutnog nastupa. Sam umjetnik naglašava procesualnost kao bitnu karakteristiku svog rada. Na tom su tragu i video radovi koje projicira, snima ih Super 8 filmskom kamerom te tada istovremeno pri snimanju montira. Svaka izvedba iznova je i referenca na ostale medije u kojima Vutuc djeluje. Videoprojekcije jasno nas upućuju na eksperimentalnu fotografiju kao bitan dio njegovog opusa. Ovisno o kontekstu, diy instrument može korespondirati sa skejtom ili izdavaštvom, fanzinima koje Vutuc publicira. Instrumenti tako nastaju od skate daske, papira ili magneta i transformatora iz printera, ali nikad sami po sebi nisu presudni za izvedbu, već dio procesa, ovisni o kontekstu. Istovremeno, osim estetskih načela, u izvedbi se naziru i ona etička, a autor nam, formativno određen punk i skate diy estetikom i filozofijom, otkriva da kad je prije nekoliko godina prvi put krenuo s ovakvim koncertima i performansima, oni su bile izraz konfrontacije s glazbenim žanrovima i industrijom kao i serijskom proizvodnjom instrumenata.
Stoga, nije slučajno kad, kao sinoć, u izvedbu uključi dijelove dokumentarca Naomi Klein temeljenog na njezinom istraživanju za knjigu No Logo. Za kraj, valja pohvaliti inicijativu održavanja programa u unutarnjem dvorištu Rojca koje je svojom betonskom sirovošću poslužilo kao idealna scenografija Vutucevom mantričnom noiseu, no ovog puta, nažalost za malobrojnu publiku, za što dio odgovornosti svakako snose i organizatori. (M. RADIVOJEVIĆ)