Iako se prije nedjeljnog derbija podatak da nijedan pulski prvoligaš dosad nije slavio "pod stijenama" isticao više nego ikad, kao da je sve upućivalo da bi konačno mogao biti anuliran, sasvim suprotno, jednom od uvjerljivijih pobjeda Rijeke Kantrida je i dalje ostala neosvojiva tvrđava za goste s poluotoka. Neopterećeni Riječani odigrali su opuštenu utakmicu, pouzdavajući se u vlastitu snagu pustili goste da se trude, a onda na temelju znalačkih mogućnosti svojih veznjaka, ekipne premoći i svih ostalih kvaliteta, kaznili svaki njihov propust. Dva početnička već u prvom poluvremenu, u razmaku od svega pet minuta, čime je utakmica bila već gotovo odlučena. To "gotovo" izbrisao je Marin Tomasov sjajnim "slobodnjakom" u 58. minuti, a do konca su zasićenost Riječana i vratar Dreven spriječili još teži poraz "zeleno-žutih".
Premda je Matjaž Kek odbacio sve kalkulacije i na travnjak poslao najbolje što je imao (Sharbini, Balaj...), Istra je sasvim solidno parirala u prvih pola sata. A onda je na površinu isplivala jedna od najvećih briga Igora Pamića - koncentracija zadnje linije. Kukao je već "div iz Žminja" da ovog proljeća "svaku utakmicu mora primiti gol", na Kantridi je primio tri, a način na koji su postignuta prva dva odaje pravi izvor Pamićeve zabrinutosti. Tek što ih je domaćin malčice izvukao, namamio Pavlovića na krilo, Gregova izvan šesneasterca, pulski su braniči naivno potpisali kapitulaciju. Prevelik razmak i pomalo komičnu reakciju kod prvog, a ništa bolju postavu istih protagonista i Bradarićevu "lob" asistenciju kod drugog gola, teško je opravdati. Rijeka će takve reakcije sigurno naplatiti, ostaje samo nadati se da drugi (slabiji) protivnik neće. Ili, ako je ikako moguće, učiniti sve da se takve greške više ne ponavljaju. Lakše je nadati se... (D. RAMIĆ KOVAČIĆ)
OPŠIRNIJE U TISKANOM IZDANJU