Fokus jučerašnjeg predavanja dr. sc. Renate Jambrešić Kirin sa zagrebačkog Instituta za etnologiju i folkloristiku o izgradnji "nove žene" u ranom jugoslavenskom socijalizmu od 1945. do sredine 50-ih godina, bio je na sudbini javnih intelektualki čija je bogata revolucionarna, feministička, nerijetko i komunistička ostavština izbrisana tijekom političkih previranja i partijskih obračuna nakon 1945. godine.
"Uspješne žene u zatvorskom komunizmu"
Za jednosatnog predavanja, važnog i zbog rezervi pojedinih skeptika spram znanstvene (ne)pristranosti pulskog znanstvenog skupa "Socijalizam na klupi", predavačica je, koristeći sintagmu "uspješnih žena u zatvorskom komunizmu", kazala da je komunistički režim revno kažnjavao lijeve intelektualke koje su ukazivale da totalitarne pojave mogu biti i lijeve, a ne samo desne.
Nakratko je zatim oživila sudbinu Slovenke Angele Vode koja je bila žrtvom montiranog ljubljanskog procesa, odležavši pet od 20 godina zatvorske kazne, potom Eve Grlić, koja je odslužila dugogodišnju kaznu na Golom otoku, Marije Vice Balen koja je trpana u ćelije s prostitutkama i kriminalkama, i koja je zbog kažnjavanja i jednakog tretmana koje je doživjela 30-ih godina u staroj Jugoslaviji naknadno izjavila "sve su policije jednake".
Sudbina Dragice Srzentić iz Sovinjaka
U izlaganju dr. sc. Renate Jambrešić Kirin, osvijetljena je i sudbina Istranke Dragice Srzentić iz Sovinjaka, jedne od osnivačice NIN-a i dopisnice BBC-a u Londonu, koja je naknadno uspoređivala predratna zlostavljanja (i seksualna) s onim udbaškim. Njeno joj je zatvorsko iskustvo na ozloglašenom kažnjeničkom otoku Sveti Grgur, osim egzistencije, kako je rekla predavačica, promijenila i "doživljaj vlastite osobe". Dragica Srzentić je u jednoj zatvorskoj "ceremoniji sramoćenja", sustavno primjenjivanoj metodi, dobila krunu od trnja i kopriva i falične tenisice na kojima je pisalo SSSR. Pritom se ciljalo na stid kao na "najemotivniji ton svake osobnosti".
Treba reći da su nakon zatvorskih kazni lijeve intelektualke bile potpuno isključene iz javnog života, a neke ostajale bez posla.
Više se vjerovalo dobrom partijcu, podobnom i discipliniranom, nego slobodoumnom javnom intelektualcu koji drži do svog stava, kolikogod bio sposoban. S prizvukom aktualnosti, dr. Jambrešić Kirin potom je rekla da su se od 1945. do 1955. javni intelektualci masovno zapošljavali na sveučilištima i državnim institutima. Oni su već krajem 50-ih postali kralježnica nove srednje klase, 'bijeli ovratnici', odbacivši prethodno kritičko promišljanje i proletersku poziciju.
Radnici splitskog škvera bili su avangarda HDZ-a!
O paradoksu Splita, u kojem je početkom 90-ih nacionalno nadvladalo klasno, govorio je jučer povjesničar Dragan Markovina. Iako je Split bio jaki industrijski grad tijekom cijelog socijalističkog razdoblja, grad koji je zbog industrijalizacije s 50-ak tisuća stanovnika krajem Drugog svjetskog rata porastao na 200-tinjak tisuća stanovnika prilikom raspada Jugoslavije, većinsko radničko stanovništvo Splita mahom je 1990. godine podržalo HDZ, a izostali su ikakvi radnički nemiri zbog gašenja Dione ili, primjerice, gubitka 8.000 radnih mjesta za radnice Jugoplastike.
- Moj odgovor, iako ne kažem da mora biti točan, leži u radnicima splitskog škvera, koji su bili avangarda HDZ-a. Ti su radnici prosvjedom ispred splitske Banovine počeli kontrarevoluciju (6. svibnja 1991. ispred komande Vojnopomorske oblasti; poginuo jedan vojnik iz Makedonije op.a.), a kasnije prešutno dozvolili da Miroslav Kutle i Bruno Orešar preuzmu glavne firme. Je li socijalizam na planu idejnog rada s ljudima bio promašen, iako su ljudi dobivali stanove i imali siguran posao, pitao se Markovina. Socijalni mir, dodao je, kupljen je 90-ih dogovorom deklasirane radničke klase i nove vlasti, po modelu: "Podržite našu ideologiju, a mi ćemo vas socijalno zbrinuti". Pritom je naveo primjer splitske Hvidre, čiji vojni invalidi danas drže splitski parking i pauk.
- Odraz je to i duboko patrijarhalne kulture. Nitko nije brinuo za 8.000 radnica Jugoplastike jer se zna da 8.000 radnica neće podignuti revoluciju bez radnika škvera, poentirao je Dragan Markovina.
Njegovom predavanju prethodilo je izlaganje Dore Komnenović o knjigocidu 90-ih odnosno "čišćenju nepoćudnih knjiga", nepoćudnih (najčešće srpskih i/ili socijalističkih) autora iz ideoloških razloga. Uklanjanje knjiga, a u Hrvatskoj ih je uništeno 2,8 milijuna (!), pravdano je lažnim tehničkim razlozima odnosno "otpisom zbog duplikata, dotrajalosti ili oštećenosti". (Zoran ANGELESKI)