U zavičaju pjesnika Vlade Pernića, njegovoj mitskoj i arkadijskoj Roštini, nema rijeke, ili rijeka, koje bi u toj mjeri označile njegovu predanost i sraslost s prirodom da bi gotovo cijeli svoj pjesnički opus posvetio upravo rijeci kao nadahnuću i mjestu istinske sreće iz kojega će isplivati najnovija zbirka pjesama "Suita Mediteranea". A opet, rijeka ili Rijeka je onaj osnovni motiv kroz koji je poput skladatelja razvijao dalje melodiju, suitu, gotovo u jednu operetnu viziju cjelokupnosti u kojoj se istovremeni isprepliće zavičajna romantika i ona svevremena dramatika.
I dobili smo tako jednu kolajnu od stihova, sedamdesetak novih pjesama pretežno na hrvatskom književnom standardu, razvrstanih u tri cjeline: Suita, Mediteranea i Ogoljelo srce poete, začinjenih zavičajnim Hipima kao svojevrsnim mirisom podneblja, podsjetnikom na glagoljašku i tiskarsku baštinu i refleksiju koja u ovakvoj pjesničkoj snovitosti i važnosti dobiva pečat poveznice onog i ovog vremena koje usprkos svemu odolijeva promjenama. Vjerujem da nije slučajan ni izbor naslova većine pjesma koji u sebi nose glazbene refleksije, kao da je Pernić htio tako hrvatskom književnom standardu podariti onaj zavičajni, dijalektalni prizvuk pijevnog ritma koji je već sam po sebi poezija u kojoj se lako može sakriti igra riječi.
Ono što je za Pupačića more, za Vladu Pernića je rijeka, ta mitska inačica života i prolaznosti na kojoj se žedan napaja, razigran kupa, zamišljen priziva njene obale, u kojoj se kao ljubavnik utapa, oko koje se dječački igra i nanovo proživljava idilično djetinjstvo, ali i čije brzace oprezno gleda i kroz taj tijek toka stihovima, zapravo tim njegovim stalnim srsima (nemirima), poput Orfeja ponire u vječit i nedokučiv kraj njenog plova koji će se razbiti negdje na nekoj litici i raspršiti se u tisuće kaplji, a Pjesniku će ostati ona začudna istina: A gdje ću ostati ja?
U poplavi amaterskih pjesničkih istraživanja i neke svakodnevne romantične zaljubljenosti u dijalekt koji u Istri cvate kao malo gdje, pa i čestog skrivanja iza dijalekta kao paravana u presahnuloj pjesničkoj nemoći u kojoj je često želja jača od nadahnuća, nova zbirka pjesama Vlade Pernića čini mi se da je iskupila sve te silne pokušaje. Na taj način je dala onaj toliko potrebni alibi stihoklepstvu (možda i skribomaniji) koji se izdigao i jasno razlučio gdje prestaje doživljaj a počinje poezija. (Mate ĆURIĆ)
VIŠE ČITAJTE U TISKANOM IZDANJU