Gledatelji odlične serije desetominutnih emisija "Knjiga ili život" koje emitira Treći program Hrvatske televizije mogli su ovog tjedna saznati koja je najveća tajna dječje književnosti u Hrvatskoj i zašto je ta tajnovita knjiga izazvala do danas neviđenu reakciju književnih krugova, te nije više nikad u nas opet objavljena. To, i još mnogo toga zanimljivog i relevantnog, mogli su saznati od dviju znanstvenica, sveučilišnih profesorica dr. sc. Marijane Hameršak i dr. sc. Dubravke Zima, autorica novog i vrijednog djela "Uvod u dječju književnost" koju je objavila zagrebačka izdavačka kuća Leykam Interntaional. No, prvo o tajni.
Radikalno o dobroj djeci
- Zbirka pjesama Gorana Babića "Strašna djeca" objavljena je 1973. godine u izdanju Školske knjige; uredio ju je Ivan Kušan, s ilustracijama Ivane Kaurić Kurtović. To lijepo, reprezentativno izdanje vrlo brzo se pokazalo subverzivnim i problematičnim u kontekstu dječje književnosti zbog svoje radikalnosti i zbog subverzivnog poigravanja s idejama i predodžbama o djeci, pogotovo o dobroj djeci. Pjesme u toj zbirci dijelom su horor pjesme, a druge izazivaju našu predodžbu djece kao tople dobre i nevine. Upravo suprotno, Babićeva su djeca strašna i nimalo nalik našim slatkim uljuljkanim predodžbama o dobroti. Knjiga se pokazala problematičnim i relativno brzo, početkom 1974. Društvo "Naša djeca" organiziralo je stručni skup na kojem su pedagozi, psiholozi, kritičari, profesori dječje književnosti, teoretičari raspravljali smije li se uopće ta knjiga dati djeci na čitanje, veli Dubravka Zima. Inače, prilozi s tog okruglog stola dostupni su u časopisu "Umjetnost i dijete".
Intervencije na "Hlapiću"
Navodeći još jednu zanimljivost, njena kolegica Marija Hameršak u spomenutoj se HTV-ovoj emisiji pozvala na recentna istraživanja koja pokazuju da je na rukopisu "Čudnovatih zgoda šegrta Hlapića" Ivane Brlić Mažuranić učinjeno više od 1.500 intervencija, čime se bitno odudara od inicijalnog teksta. Inače, u Hrvatskoj postoji svega par primjeraka prvog izdanja "Šegrta Hlapića" iz 1913. godine, u nakladi ondašnjeg Hrvatskog književno-pedagoškog zbora i s ilustracijama Nastje Šenoa-Rojc.
Pedagoška knjižnica "Davorin Trstenjak", pak, posjeduje jedinstveno izdanje koje se smatra najstarijom knjigom hrvatske dječje književnosti. Radi se o prijevodu knjige Joachima Heinricha Campea "Robinzon", a objavljena je 1796. godine (originalnog naziva "Mlaissi Robinzon iliti jedna kruto povolyna, y hasznovita pripovezt za deczu, prvi del"). Ovo izdanje s lijeve strane ima obojanu ilustraciju i po tome je, kažu ove dvije profesorice, jedinstveno.
Prvotno zamišljen kao sveučilišni udžbenik, "Uvod u književnost" temelji se na višegodišnjem istraživačkom i nastavnom iskustvu obiju autorica. Na 448 stranica, studija je to koja iz dvostruke, književnopovijesne i književnoteorijske perspektive, s naglaskom na hrvatskom kontekstu, teži ponuditi okvir za razumijevanje dječje književnosti kao kompleksnog kulturnog, umjetničkog i društvenog fenomena.
Nakon prvog poglavlja u kojem se problematizira pojam dječje književnosti, slijedi poglavlje posvećeno njezinoj produkciji, distribuciji i valorizaciji, od nakladnika, knjižnica do nagradnih knjiga, lektire i cenzure. Zatim slijedi poglavlje posvećeno statusu autora i čitatelja dječje književnosti te poglavlje o statusu žanra u dječjoj književnosti. U sljedeća tri poglavlja predstavljaju se povijesne i poetičke značajke slikovnice, romana, bajke i fantastične priče te dječjeg pjesništva. Posebno je poglavlje posvećeno u dječjoj književnosti istaknutom fenomenu književne animalistike, dok se u završnom predstavljaju konture dječjoj književnosti srodne, ali u odnosu na nju i odjelite, adolescentske književnosti.
Bez kojih djela ne smije proći niti jedno djetinjstvo u Hrvatskoj?
Autorice knjige "Uvod u književnost" Marijana Hameršak i Dubravka Zima su na pitanje "Bez kojih djela ne smije proći niti jedno djetinjstvo u Hrvatskoj?" navele ovih devet knjiga, ne rangirajući ih po važnosti:
- Astrid Lindgren: "Pipi Duga Čarapa"
- Sunčana Škrinjarić: "Ulice predaka"
- Ivana Brlić-Mažuranić: "Čudnovate zgode šegrta Hlapića"
- Mato Lovrak: "Deca velikog sela" odnosno "Vlak u snijegu"
- Maurice Sendak: "Tamo gdje su divlji stvori"
- Erich Kastner: "Emil i detektivi"
- Erich Kastner: "Tonček i točkica"
- Poezija za djecu Grigora Viteza
- Goran Babić: "Strašna djeca"
Prvo izdanje "Vlaka u snijegu" zvalo se "Deca velikog sela" i imalo je jedno poglavlje više!
Navodeći još jednu zanimljivost , dr. sc. Zima ukazala je na zanimljiv status pojedinih klasika nacionalne dječje književnosti poput "Vlaka u snijegu" Mate Lovraka. Prvi je put ovo djelo objavljeno u Beogradu, pod naslovom "Deca velikog sela", a to je prvo izdanje sadržavalo prvo uvodno poglavlje koje nikad više nije objavljeno u naknadnim izdanjima. "Tako čitatelji nisu vidjeli cjelovitim jedno od najvažnijih tekstova hrvatske nacionalne dječje književnosti", kazala je dr. sc. Dubravka Zima u HTV-ovoj emisiji "Knjiga ili život".
Dječje knjige trajno izložene - cenzuri
Sudbina zbirke "Strašna djeca" Gorana Babića iz 1973., kazala je Dubravka Zima u nedavnom intervjuu tjedniku Novosti, primjer je fenomena nadziranoga čitanja i paradoksa vrednovanja dječje književnosti. Ta zbirka nije postala dijelom kanona hrvatskoga dječjega pjesništva, nikada nije ponovno objavljena, a danas je teško dostupna u javnim knjižnicama.
Govoreći u istom intervjuu o tipovima cenzure u dječjoj književnosti prije i poslije1990-ih, njena kolegica Marijana Hameršak kazala je da je dječja književnost, povijesno gledano, trajno izložena različitim oblicima cenzure - od preventivne cenzure organa reda do naknadne cenzure u knjižnicama, od autocenzure u užem smislu do uredničkih, nakladničkih i prevoditeljskih intervencija u tekstove.
Govoreći o razdoblju prije 1990-ih, kao primjer je navela prva izdanja "Pipi Duge Čarape" koja su u biblioteci Vjeverica objavljena bez odlomaka i poglavlja koja subvertiraju predodžbu o poslušnome i odgojenome djetetu.
Za razdoblje nakon 1990-ih u knjizi ističu primjer romana Ivone Šajatović objavljenog 2011., a koji je u sedam godina odbilo više nakladnika jer se bavi temom seksualnog zlostavljanja djeteta koju je autorica odbila revidirati.
Prije kraja Drugoga svjetskog rata, kaže Hameršak, iz tekstova hrvatske dječje književnosti redovito su brisani oni elementi koji su dovodili u pitanje autoritet crkve ili podržavali ili samo spominjali ateizam. Suprotna praksa na djelu je nakon Drugoga svjetskog rata, posebice u prvim desetljećima. Tada se prestaju tiskati dotadašnji hrvatski dječjeknjiževni bestseleri poput romansirane legende o životu i stradanju svete Genoveve, dok se iz kultnih djela poput "Robinsona", "Hajdi" ili "Hlapića" brišu odlomci i reference koji imaju veze s religijom.
Cenzura se prelila i u 1990-te, na što podsjećaju dva primjera: izdanje "Čudnovatih zgoda Šegrta Hlapića" iz 1997. u kojem je Hlapić postao 'hrabar kao vitez' da ne bi bio 'hrabar kao Kraljević Marko', kao i niz izdanja Ćopićeve "Ježeve kućice" u kojima je 'drug Jež' preimenovan u 'dragog Ježa'. (Zoran ANGELESKI)