S plominskom termoelektranom iza leđa, ekološki aktivisti okupljeni oko Zelene Istre u srijedu su istaknuli transparent s natpisom: "Cijena ugljena? Naši životi!", i uhvatili se u "živi lanac" zajedno sa siluetama u prirodnoj veličini koje simbolički predstavljaju ljude koji su zbog istog ugljena kakav sagorijeva u TE Plomin - izgubili živote. Istom prilikom je na konferenciji za novinare Dušica Radojčić, iz Zelene Istre, uputila javni poziv hrvatskoj Vladi da ne samo moratorijem, već konačnom odlukom odustane od daljnje izgradnje termoelektrana na ugljen, a o okolnostima koje pojedinačne priče i slučajeve s tri različita kraja svijeta objedinjuju u jednu zajedničku sudbinu govorili su: Danilo Urrea, iz ekološke udruge CENSAT iz regije La Guajira u Kolumbiji; Antonio Tricarico, iz udruge Re:Common iz talijanskog grada Vado Ligure, te labinski eko-aktivist Mladen Bastijanić.
Priča počinje u najvećem kolumbijskom rudniku El Cerrejon u regiji La Guajira, koji se, kako je izvijestio Danilo Urrea, sve više širi kako se povećavaju narudžbe za uvoz kolumbijskog ugljena u europske zemlje, među njima i u Hrvatsku. Iako tamošnje vlasti propagiraju eksploataciju ugljena kao djelatnost koja doprinosi razvoju, prava istina je drukčija: velika područja su iskrčena, tisuće obitelji su prisilno preseljene u područja gdje nema vode i gdje se ne mogu baviti poljoprivredom kako su naraštajima navikli, a rudnik je okupirao sve vodne resurse u tom kraju i troši 17 milijuna litara vode dnevno, dok je lokalnom stanovništvu na raspolaganju manje od jedne litre vode po osobi na dan.
Rudnik razdora i problema
Rudnik dakle ne doprinosi razvoju, već je odgovoran za uništenje lokalnih resursa i kulture lokalnih zajednica, za ekološke probleme i za socijalne konflikte, zaključio je Urrea. Osim lokalnog stanovništva, rudnik El Cerrejon loše djeluje i na svoje zaposlenike, mnogo je oboljelih od bolesti dišnih putova i kardiovaskularnih bolesti, a u regiji La Guajira 4.700 djece umrlo je u zadnjih deset godina zbog posljedica rada rudnika.
- Želimo senzibilizirati vas u zemljama koje troše ugljen iz naše domovine na probleme i tragedije koje eksploatacija tog ugljena donosi našem stanovništvu, želimo pokrenuti mehanizme solidarnosti između zemalja koje proizvode ugljen i onih koje ga uvoze, naglasio je gost iz Kolumbije.
Priča s tim istim kolumbijskim ugljenom nastavlja se u Italiji, u mjestu Vado Ligurea, gdje velika termoelektrana pogonjena kolumbijskim ugljenom iz El Cerrejona godinama pogađa lokalno stanovništvo. Međutim, kako je izvijestio Antonio Tricarico, iz tamošnje ekološke udruge, baš uoči najavljene izgradnje trećeg bloka te termoelektrane sud je 2014. godine zabranio rad prva dva bloka, otvorena je istraga koja je zatim dokazala da su emisije onečišćenja iz termoelektrane Vado Ligurea neposredno odgovorne za smrt 442 osobe oboljele od respiratornih, kardiovaskularnih i karcinomnih bolesti (a u bolnicama ih je još oko dvije tisuće, najviše djece s respiratornim problemima).
Istraga je zaključena i uskoro slijedi podizanje optužnice i sudski proces protiv ukupno 86 osoba, ne samo iz uprave termoelektrane, nego i protiv javnih službenika kojima je dokazano da su lažirali nalaze redovitih monitoringa onečišćenja; i to za 442 namjerna ubojstva i za izazivanje ekološke katastrofe. Uz ovaj slučaj povezano je nekoliko presedana, naglasio je Tricarico; od činjenice da je prvi put u Italiji nacionalna udruga liječnika javno progovorila o emisijama iz termoelektrana na ugljen kao uzročnicima smrti, do hrabrosti jednog suca da u zemlji zahvaćenoj korupcijom donese odluku na štetu jedne velike korporacije, a u korist zaštite zdravlja ugroženih običnih ljudi, i naposljetku do odlučnosti i upornosti državnog tužiteljstva koje je za ovaj slučaj financiralo sva potrebna vještačenja i znanstvene analize.
Termoelektrane smrti
Dugogodišnja borba mještana Vado Ligurea za svoje zdravlje tako je pred skorim završetkom, zaključio je Antonio Tricarico, te poručio svojim istarskim domaćinima: "Nadam se da vi nećete morati sudski dokazivati kako termoelektrane na ugljen izazivaju smrt".
- Slično se može i nama dogoditi, jer plominska termoelektrana već 45 godina koristi najkvalitetniju pitku vodu na Labinštini iz izvora Bubić jama, dok građani piju mnogo lošiju vodu iz izvora u dolini Raše, upozorio je Mladen Bastijanić i u brojkama to izgleda prezentirao ovako: sadašnja plominska termoelektrana troši 17.000 kubika vode dnevno, a sva ostala Labinština na raspolaganju ima nešto manje od 5.000 kubika na dan, i zato smatra da treba već jednom reći stop termoelektrani na ugljen koja troši pitku vodu i zagađuje zrak, jer Labinština svoj napredak mora temeljiti na čistim resursima.
Na pitanje obavljaju li se i kod nas znanstvena istraživanja o štetnosti emisija iz termoelektrana na ugljen na ljudsko zdravlje, Dušica Radojčić odgovara da su ta istraživanja skupa i da si njihovo financiranje jedna udruga poput Zelene Istre ne može priuštiti. To se pokazalo 1996. kada je pokrenut sudski proces radi željenog ukidanja odlagališta radioaktivne šljake. Tada je Zelena Istra, koja je podnijela tužbu, morala sama financirati istraživanje koje bi tu radioaktivnost dokazalo. Radioaktivnost je potvrđena, ali sud je tražio dodatna istraživanja koja udruga nije mogla financirati i zato je proces bio prekinut.
- Praćenje povezanosti emisija iz termoelektrane s uzrocima oboljenja i smrti bi međutim trebao biti redovan posao Zavoda za javno zdravstvo, ili neke slične institucije, smatra Radojčić, no kako će u Italiji baš ovakav slučaj uskoro dobiti sudski epilog valjda nećemo morati ponovno dokazivati što je netko već dokazao", smatra ona. (Davor ŠIŠOVIĆ)