Prvi Classical music festival u organizaciji Istarskog kulturnog sabora nastavio se sinoć u podzemlju Arene gdje su se predstavili violinistice Mojca Jerman i Vera Magdevska te pijanist Dalibor Miklavčič koji je zasvirao na posebnoj, danas rijetkoj vrsti klavira s 37 pedala. Program je nosio naziv mozARTification, no ovaj slovenski trio nije izveo samo Mozartove skladbe.
Klavir je donesen iz Ljubljane u dijelovima, a radi se o 160 godina starom primjerku koji ne podnosi sunce pa je s njim trebalo pažljivo rukovati.
Poznato je da je Mozart svirao pedalni klavir i to jednu od ranijih verzija ovoga instrumenta.
- Mozart je nabavio pedalni klavir 1785., redovito ga svirao do smrti i puno ga volio. Ima dosta svjedoka koji su pisali kako je divno improvizirao, a ovaj klavir izrađen je svega 60 godina kasnije. Danas na svijetu postoji tek pet, šest pedalnih klavira kaže Miklavčič koji je studij orgulja i kompozicije završio na Muzičkoj akademiji u Beču prije čega je okončao specijalizaciju za ranu glazbu u Milanu u klasi prof. Lorenza Ghielmija. Svoj glazbeni izričaj posvetio je pedalnom klaviru i pedalnom čembalu, koji su trenutno u središtu njegovog istraživanja. Razlog tome da su pedalni klaviri „izašli iz mode“ je da su tehnički vrlo komplicirani za sviranje, a isti efekt može se postići četveroručnim sviranjem pa pedalni klavir nije nikad zaživio u području te neke građanske kulture koja ga je smatrala igračkom.
Mozartov „Divertimento u D-duru, op. 136“, poznat inače i kao „Prva salcburška simfonija“ je inače kompozicija za komorni orkestar no u Puli je prvi put ikad ova skladba izvedena uz pedalni klavir i dvije violine tako da je preksinoćni koncert bio i u znaku jedne svjetske premijere.
Pred kraj koncerta na repertoaru se našao i jedan „Bolero“ francuskog autora Lefébure-Wélyja. On je bio jedan od prvih glazbenika koji su umjeli odsvirati nešto prihvatljivo na pedalnom klaviru koji je tada bio novost u Parizu 1850-ih.
Na programu su se osim sonata koje su izvedene na početku i na kraju koncerta našli i jedan ples i to „Njemački ples“ koji je napisao Mozart koji je volio plesati. Osim Mozarta izvedene su i tri kompozicije Roberta Schumanna i spomenutog Lefébure-Wélyja. Neke od skladbi pokušao je Miklavčič približiti publici kroz kratke najavne priče.
Sam prostor se s jedne strane pokazao kao jako dobrim, sve je zvučalo kako treba, jedino što Miklavčičeve rečenice između skladbi nisu baš jasno dopirale do zadnjeg reda auditorija koji je inače bio popunjen pa se i tražila stolica više. Tu je bio i problem kamenčića s kojima je posut ovaj prostor a koji su nemilice škripali i krckali pod potplatima turista koji su u obilasku Arene odlučili obići i katakombe. Glazbenici odlično odradili svoj posao zbog čega su nagrađeni velikim aplauzom, a nakon koncerta tko je htio mogao je zasvirati ovaj rijetki instrument što su se neki i usudili. (M. RADIĆ)