- Za ove ili one u našem društvu Vojo je bio i ostao kontroverzna ličnost, a umjetnik i ne može biti nego baš to. Čvrst i snažan, impresivno majstorstvo energije, umjetnik koji je znao zanate, sam ih je iskovao, čovjek koji je prošao sve ratove na ovim prostorima, a time i sve nevolje koje sa sobom nose, ne može se drugačije predstaviti nego onaj koji se od rane mladosti mučio s teškim i tvrdim materijalima, s opakim prijetnjama, s teškim i nezahvalnim poslodavcima, s divovskim formatima - zaslužio je da mu materijal i djelo, u nekom trenutku opuštenosti, odgovore osmijehom, tim riječima je otvarajući
izložbu autor postava, povjesničar umjetnosti, Igor Zidić sažeo cjelokupno životno djelo hrvatskog kipara Vojina Bakića (Bjelovar, 1915. - Zagreb, 1992.).
Velebno Kamensko
Između ostalog posebno je naglasio da je su njegovi najznačajniji spomenici bile njegove atelijerske skulpture komornoga formata i - velebno Kamensko, spomenik od 30
metara u slavu herojstvu, ali i umjetnosti, novom materijalu (inoksu) koji je srušen i time je hrvatska kultura izgubila možda i najznačajnije takvo djelo koje Europa uopće pamti. Također, djelomice se to odnosilo i na golemi hibrid spomenika NOB-a s Petrove gore, kao dva njegova najznačajnija kipa, spomenika, uz "Bakićevu evoluciju od socrealističkog rukopisa prema modernističkoj, organičkoj apstrakciji i dalje prema svojevrsnoj programatskoj plastici, nalazi se kipareva figura Bjelovarca (inspirirana sjećanjima na mlađeg brata Slobodana) a odlikuje se odsutnošću svake patetike i isprazne retorike.
Utjecaj obitelji
U popratnom katalogu Zidić u nadahnutoj studiji temeljito razrađuje kiparevu ulogu, kao i ulogu njegove obitelji, posebno četvorice stradale braće u onom ratu, u kontekstu ondašnjih a i današnjih društveno-političkih okolnosti koje su ostavila dubokog traga na njega i njegovo djelo. Posebno je korisno podsjetiti na onaj pasus u kojemu upozorava da "u većini tekstova o kiparu Voji Bakiću - i kad ih pišu hrvatski pisci - nerijetko se spominje da je bio "srpskoga porijekla", ili ga se apostrofira kao Srbina iz Hrvatske. To, doduše, nema nikakve veze s njegovom skulpturom, ali u politički ostrašćenom našem prostoru - a Bakićev život podrazumijeva vrijeme stvaranja Države SHS, potom kraljevine
Jugoslavije, uspostave NDH, zatim Titove Jugoslavije (FNRJ, SFRJ) i, najposlije, Tuđmanove Republike Hrvatske - svako je predstavljanje neke osobe javnosti uključivalo i izravnu ili neizravnu deklaraciju o podrijetlu. Ipak, zaboravne je hrvatske pisce, biografe, kritičare sam Bakić gorko podsjetio kako su mu neki anonimusi 1991. i 1992. godine telefonski psovali "četničku majku" - a "... moja je majka bila Hrvatica".
No, da apsurd bude još veći, također, da bi se udala za njegova oca prešla je na pravoslavlje i ime Josipa promijenila u Jelena, a sam Vojin je pak učinio isto ono što su uradili i Španjolac Picasso i Hrvat Job - prešli su s katoličanstva na pravoslavlje da bi se oženili Ruskinjom, odnosno Rumunjkom, a Bakić je pak u Zagrebu, 1942. pristupio katoličkoj crkvi - kako bi oženio Ljubu Šnajder.
Modernistički leksik
Zidić je podsjetio i na legendarnu Bakićevu ustrajnost i nju se nije moglo lako pobijediti. Naime, sputan političkim i javnim (ne)povjerenjem državnog vrha nastavio je svoju "državotvornu produkciju", ali je počeo bilježiti i prve međunarodne uspjehe na Zapadu te je bio prvodošli ozbiljan moderni kipar s lijeve strane svijeta.
- Pod pritiskom tih argumenata počeo je i Tito popuštati, a oslobođena je Bakićeva energija, poticana sa strane, kretala prema sve većim, sve neodmjerenijim
projektima, koja će, na kraju, fascinirani Tito i blagosloviti. Nije neodmjeren bio modernistički leksik Bakićevih gigantskih skulptura, nego su sve neumjesnije - bez njegova udjela u izboru - bile lokacije, daleko od gradova i naselja, što je tražilo da one same za posjetitelje izdaleka, za školske, edukativne i turističke grupne posjete budu gradovi u malom, s "prigradskim" hotelima i prenoćištima, restoranima, kavanama, muzealnim prostorima, suvenirnicama i drugim sadržajima.
No, i dalje su Bakića proganjala sjećanje na izginulu braću - nastavlja Zidić - desetljećima je strepio i od, uvijek mogućih, javnih prozivki zbog izlaganja u Berlinu, Beču i
Bratislavi 1943. i u ratnome Zagrebu 1942.-1945. kao i o njegovu pokatoličenju, a osobni mu je život ionako bio protkan tragedijama: smrću oca u djetinjoj dobi (1925.), smaknućem braće (1941.), samoubojstvom supruge (1951.), razornim požarom atelijera (1956.) i, poslije, samoubojstvom sina Zorana (1992). Tu se nekako krije i tragedija
početka uništavanja njegovih spomenika partizanskim žrtvama i pobjedama Revolucije; prije smrt 1992. morao je preboljeti rušenje pet svojih memorijalnih skulptura - u Bjelovaru, Gudovcu, Čazmi, Kamenskom, Bačkovici - kao i preimenovanje bjelovarske ulice Braće Bakić, svega onoga što nam naša tradicija nalaže da ih poštujemo,
zaključuje on.
Antologijske skulpture
Sve faze Bakićeva rada i sazrijevanja najbolje se vide i na njegovim antologijskim skulpturama, poput: Portret Ivana Gorana Kovačića (1946-47.); posebno Bik (1956-57.); Razlistana Forma (1958-59.;, Svjetlosni oblici (1965.) te brojna druga kapitalna djela od kojih je na izložbi ukupno 25. Izložbom Vojina Bakića, koja je prešla brojku od pedeset u proteklih sedamnaest godina, od 2001. kada je galerija Adris otvorila vrata hrvatskoj moderni, zajedno s zagrebačkom Modernom galerijom, nastavlja se niz izložaba
istaknutih hrvatskih umjetnika, a ostaje otvorena do 3. rujna - uz slobodan ulaz može se pogledati svakodnevno od 19 do 23 sata.
Tradicionalno, otvorenje je uveličao nastup mladih i nadarenih diplomanata pulske Muzičke
akademije, Karmen Antunović na harmonici i Fabija Jurića na violončelu. (Mate ĆURIĆ)