Kino Valli: Revija suvremenog ruskog filma

Leonid Bichevin i Katarina Radivojević u 'Morfiju'
Leonid Bichevin i Katarina Radivojević u 'Morfiju'

Aleksej Balabanov, autor filma "Morfij" (2008.), bio je vodeći ruski redatelj koji se stavlja u niz s autorima poput Pasolinija,  Fasbindera, von Triera, Tarantina…, najviše zbog estetike na kojoj je rusku hladnoću oplemenio vestern atmosferom na predlošku "Zapisi mladog doktora" Bulgakova, kao nekog metaforičnog lika i personifikacije SSSR-a u vremenu svekolikog raslojavanja s dalekosežnim posljedicama.

Naime, ovaj se motiv ponavlja i spominje i u biografskim filmovima "Zrcala" Marine Migunove (iz 2013.) o jednoj od najpoznatijih, najoriginalnijih i najtragičnijih ruskih i svjetskih književnica, pjesnikinji Marini Cvetajevoj (1892.-1941.), ali i u neobičnoj poetskoj slagalici "Soba i pol" (iz 2009.) Andreja Hržanovskog na temu autobiografskih zapisa nobelovca Josifa Brodskog (1940.-1996.) koji čine dio revije suvremenog ruskog filma u kinu Valli, koja je i dio programa 19. sajma knjige u Istri.

Očito su smrti i tragedije (samoubojstva) ono zrno iz kojega su iznikle sve velike ruske literature i likovi  na kojima se rasplamsala ona umjetnost koju često zovu sa "zrnom slavenske duše". Ne treba puno kopati po primjerima, dovoljno je krenuti od onoga da se Ana Karenjina bacila pod vlak, da si je Jesenjin prerezao vene s krvavom porukom da "na ovom svijetu živjeti nije ništa nova, a ni umrijeti baš nije novije", pa svih onih tragičara kod Tolstoja, Dostojevskog, dvoboja kod Puškina i Ljermontova… Na sve njih posjetila su ova tri filma koja na neki način nadopunjuju onaj literarni dio Sajma knjige o Rusiji.

Mladi doktor Mikhail (Leonid Bichevin) u "Morfiju", gdje igra i srpska glumica Katarina Radivojević, ovisnik je o boljim vremenima; Marina Cvetajeva (Viktoriya Isakova) ovisnica je o ljubavi i papiru koji joj treba da na nj utisne svoje misli, a Brodski (Grigory Dityatkovsky) je pak ovisnik o onom obiteljskom okruženju u koje se vraća i bez kojega nema ni sjećanja, ni uspomena, ni jezika, a onda ni poezije. (Piše Mate ĆURIĆ)

VIŠE ČITAJTE U TISKANOM IZDANJU.


Podijeli: Facebook Twiter