Nazif Mujić je glavni lik i glumac u dokumentarno-igranoj rekonstrukciji filma "Epizoda u životu berača željeza" oskarovca Danisa Tanovića, jedne stvarne priče stvarnih likova iz bremenite BiH, iz okolice Tuzle, koja je lani u isto ovo vrijeme prikazana u Berlinu i osvojila Srebrnog medvjeda, a Nazif je proglašen najboljim glumcem. Na tim krilima BiH je ovaj film kandidirao za Oscara i našao se među devet kandidata za najbolji strani film, ali, kako vidimo, ništa od toga. Jedina prava vijest je ta da se Nazif nakon svega nedavno vratio u Berlin gdje je zatražio azil i gdje će za sebe, svoju ženu Senadu i kćerkice Sandru i Šemsku umjesto BiH željeza za marke sakupljati eure na nekoj baušteli.
O ovoj dokudrami se nakon spomenutog Berlina govorilo i pisalo naveliko. Kako to uglavnom biva po onoj Warholovoj da je svakome suđeno pet minuta slave, (ne)sretni Mujići su možda od zaglušujućih glasova odobravanja i tapšanja očekivali bar to da od svega mogu platiti struju da ih opet ne iskopčaju dok su okovani snijegom. A, kada su se svjetla reflektora pogasila očito su i dalje ostali u svojoj svakodnevnici
Dakle, film je svakako poučan za sve one koji misle da im je loše i da im se kriza zavukla u skute i svakako ga trebaju pogledati da spoznaju koliko su zapravo daleko od Mujića i da cijene ono što imaju. Ima kod Tanovića tog sevdaha, nema kuknjave i naricanja nad sudbinom, već prihvaćanje života onakvog kakav je i kakav im je uvijek, bez obzira na slična iznenađenja, bolesti i studen.
Grijući ih tom ljubavlju i razumijevanjem režiser zapravo prenosi istu onu toplinu doma u kojoj se Senada, Sandra i Šemska griju Nazifovom ljubavlju i brigom da pronađe kakav-takav izlaz iz situacije. To je možda i najveća vrijednost filma i poruka na koju je teško ostati imun. (M. ĆURIĆ)
OPŠIRNIJE U TISKANOM IZDANJU