Carlosa Sauru, jednog od poznatijih španjolskih filmskih autora, Puljani su imali prilike upoznati početkom 90-ih, kada su među prvima imali prilike u tzv. art-kinu Istarskog narodnog kazališta upoznati čudesan svijet Španjolske, prije svega preko tada najintrigantnijeg redatelja Pedra Almodovara, kojega su Puljani vidjeli prvi u svojim kinima, a Sauru smo upoznali preko filma "Ay, Carmela!" iz 1990. za koji je dobio nagradu Goya (najveće španjolsko priznanje) za najboljeg redatelja i najbolji scenarij.
Zahvaljujući tom otkriću kasnije je u INK-u postavljena i istoimena kazališna predstava.
Novi ciklus španjolskog filma u kinu Valli otvorio je opet Saura (istovremeno i u Zagrebu) filmom "Rođakinja Angelica", iz 70-ih, jednim od najsenzitivnijih i najvažnijih filmova ovo redatelja, možda i zbog toga jer je prepoznat i nagrađen u Cannesu za režiju 1974., u kojemu je žiri očito prepoznao utjecaje slavnog Luiza Bunuela, za kojega se priča da je tada plakao na projekciji jer dotad još nije vidio nijedan španjolski film koji je tako otvoreno pokazao osjećaje republikanaca, ali bih svakako dodao i Michelangela Antonionija, a prije svega sindrom Sigmunda Freuda.
Svi su oni Saurini uzori preko kojih se sjećanjima vratio u svijet djetinjstva, odakle sve radosti i sve tuge proizlaze - motiv djetinjstva i odrastanja je vječna i postojana fascinacija španjolskoga filma - ali pritom zadržava svoj lik odraslog muškarca koji se povratkom u stari kraj i nakon niza godina, nekako nakon odlaska Franca, susreće sa ženom u koju se zaljubio kao klinac, kada je zbog građanskog rata bio odvojen od obitelji, te nanovo traga za smislom življenja u kojemu su važne stepenice odrastanja prve ljubavi, doživljaji i tragovi koje smo utisnuli u vlastitoj memoriji, na drvu života, kamenu, ljudima.
U društvu koje je bilo ispunjeno frustracijama, strahovima, tjeskobom mnogo je materijala za jedno dubinsko preispitivanje na kauču, a Španjolska očito duboko počiva na trosjedu: Crkva - ideologija - tradicija, što je odlika i glavni motiv sva četiri filma koja se Puljanima nude u ovom ciklusu, uz dominaciju dječjih likova, njihovih sudbina.
Sve u ritmu fada, Mediterana i motiva lako prepoznatljivih, kao crkveno prikazanje Čuvara Kristova groba, Saura varira sadašnjost i prošlost s likovima koji se ne mijenjanju, samo su dobili nove uloge te time pročišćava društvo nečiste savjesti.
Naravno, iz današnje perspektive zadužene i turizmom preplavljena i eksploatirane Španjolske, i one koja se svijetu otvorila nakon odlaska diktatora Franca, pa je svijet bio znatiželjan i široke ruke prihvaćao sve što je dolazilo iz te kulture, velika je razlika pa i sam filmski dojam koji su novim, svježim i univerzalnim temama naprosto zasjenili Almodovar, Luna i ostali.
Saura je film posvetio Charlieju Chaplinu, koji mu je u jednom trenutku čak bio i tast, premda je u "Rođakinji Angelici" prije riječ o nekim zajedničkim filmskim asocijacijama na djetinjstvo, a glavni lik Luis (Jose Lius Lopes Vazquez) zrači fascinantnom sličnošću s današnjim Berlusconijem.
Za crno-bijeli film "El Lazarillo de Tormes" Cesara Fernandeza Ardavina (dobio Zlatnog medvjeda 1960. u Berlinu) treba reći da je ekranizacija istoimenoga romana nepoznatog autora iz 16. stoljeća o dječaku kojeg majka prodaje za slugu okrutnom slijepcu, komedija i potpuna posveta nekim Bunuelovim filmovima djece s margine društva kojima su majke okrenule leđa pa time drama postaje još složenija. Ovdje se na neki način autor poigrava likom Sanca Panse (mali Lazarillo) koji će svojom zdravorazumskom jednostavnošću uvijek pronaći načina da izađe iz zavrzlame.
Dva lice jedne te iste sredine, one iz 16. i 20. stoljeća, ne pokazuju da se ljudska priroda puno promijenila, a sama povijesna konotacija je naličje za svako dobro i zlo koje nije unaprijed dijeljeno onima za koje bismo očekivali da su zbog svoje životne uloge predodređeni za pozitivce, odnosno za negativce.
U trenutku kada se čini da je dječji film ponovo zakoračio na veliku scenu, što potvrđuje i gledanost hrvatskih filmova "Koko" i nastavak "Zagonetni dječak", svakako preporučam da ne propustite i preostala dva filma iz ciklusa, "Tajne srca" iz 1997. Montxa Armendariza, bio je kandidat za Oscara, o devetogodišnjaku koji pokušava otkriti kako mu je poginuo otac (21. ožujka) te "Carolino putovanje" (2002.) Imanola Uribea (28. ožujka), o američkoj djevojčici u Građanskom ratu. (M. ĆURIĆ)