Tajne mnogoclane zajednice Kineza u Trstu ostaju neotkrivene: dan-danas u gradu nije zabilježen kineski sprovod, banke nisu Kinezima odobrile niti jedan kredit, u opcinskoj knjizi gdje se cuvaju imena kandidata za dodjelu opcinskih stanova nema kineskih imena i prezimena, u školskim klupama nazocnost kineskih djecaka gotovo je neprimjetna (u odnosu na djecu drugih nacija). Jedini podaci dolaze iz tršcanske gospodarske komore: 2004. godine bilo je uknjiženo 16 kineskih poduzeca, i to ugostiteljskih i trgovackih, a danas ih ima oko 240!
Došli raditi i samo raditi
Rijetki pripadnici te zajednice koji su progovorili i pokušali odgovoriti na ta pitanja ponudili su jednostavne odgovore: prosjecna dob kineskih došljaka krece se izmedu dvadeset i trideset, mladi su i zdravi, djecu najcešce ostavljaju u rodnom kraju s rodbinom, dolaze u Europu raditi i samo raditi, a zaradeni novac šalju doma. Veze unutar zajednice su cvrste, eventualni zajmovi i pomoci rješavaju se unutar zajednice, a iznajmljeni stanovi trebaju im tek za spavanje i održavanje higijene jer cijele dane provode u ducanima.
Kineska zajednica se širi te danas broji oko 1.400 uredno prijavljenih clanova, no toj brojci, vele Talijani, valja dodati još mnogo neprijavljenih Kineza koji se krecu tršcanskim ulicama bez dozvole boravka. Tršcanske ulice oko Ponterossa, gdje su nekada cvjetali ducani za "jugovice", postale su dio gradske cetvrti koju Tršcani nazivaju Chinatown. Pišu ovdašnji novinari koji svako-toliko zaviruju u tu zajednicu: "Otvaraju ducane u osam ujutro, zatvaraju ih u dvadeset sati i onda nestaju".
Do lani su iznad ulaza u kineske ducane visjele karakteristicne crvene lampe. Uredbom gradske vlasti lampe su skinute jer "trgovina je slobodna djelatnost koju se ne smije etnicki obilježiti, suprotno je autohtonoj estetici". Ipak, kineski ducan prepoznatljiv je vec pri samom pogledu na izlog: vise kišobrani, a pokraj njih plasticne klompe, štapovi za pecanje, kaputi i kucne haljine, rublje, zimski sakoi i ljetne majice, džepni kalkulatori, lampe, alat i ženski nakit, satovi, cipele, kupace gace i debele carape, posvuda papirici s cijenama dvostruko, a i više, nižim nego u talijanskih trgovinama.
U zadnje vrijeme sve se više Talijana koristi njihovim uslugama jer je kvaliteta proizvoda vidno porasla; ocito tehnologija u maticnoj zemlji napreduje i velikim se koracima približava zapadu. I predsjednik tršcanske gospodarske komore Antonio Paoletti potvrduje nam da je kvaliteta u njihovim ducanima sve bolja. - Ne preprodaju, vec sve uvoze iz maticne zemlje, veli Paoletti.
Gdje ima prometa, ima i Kineza
Predsjednik komore nam objašnjava da kineske cetvrti, tzv. chinatowns, postoje u svim vecim talijanskim gradovima te da se radi o stanicama nevjerojatne distribucijske mreže kojom se europska tržišta preplavljuju kineskim proizvodima. Dodaje da je nacelo slobodne trgovine i konkurencije sveta stvar. Kinezi se pojavljuju tamo gdje ima prometa.
- Danas su kod nas, sutra kod vas. Morat cete se saživjeti s tom zbiljom. U biti, radi se o radišnoj zajednici koja ne stvara probleme. Kad bi im zakon dozvolio, radili bi 24 sata dnevno, sedam dana u tjednu, kaže nam Paoletti i potvrduje da su kineski trgovci svježim novcem spasili mnoge tršcanske trgovce koji su uslijed krize nakon raspada Jugoslavije zapali u financijske probleme i teške dugove. Prodali su licence i poslovne prostore Kinezima, koji su placali gotovinom.
Njihov je broj u Trstu porastao u vrijeme kada je grad doživljavao tešku krizu cijele trgovacke mreže - da bi netko mogao kupiti, drugi mora prodati, a devedesetih godina prošlog stoljeca Tršcani su imali što i zašto prodati. Sada se kineska aktivnost širi, Kinezi kupuju kafice i poznate tršcanske
restorane, razvili su mrežu centara za masažu i frizerskih salona,
preuzeli neke zanatske poslove...(Elio VELAN)