Bez obzira na sve okolnosti koje su prethodile 62. Puli, nekako se najviše pričalo i očekivalo od igranog prvijenca Ivone Juka "Ti mene nosiš", koji je upravo s Karlovyh Vary stigao u Arenu. I ono najvažnije - nikoga nije razočarao, a ni ostavio ravnodušnim. Inače, ovo je bio ženski dan na Festivalu, kojemu su također od vrha do dna žene zaštitni znakom na svim poljima. Ivona Juka u igranom dijelu, a Tiha K. Gudac sa svojim"Goli" u dokumentarnom i kada žene uzmu stvar u svoje ruke bude reda i sve nekako krene naprijed.
Najbolje do sada. Jukin film je zapravo film na filmu, opet uspješno ponovljena dokumentarističko-igrana formula prepoznatljive "danske škole", pokretne kamere iz ruke i istovremenog praćenja i ispreplitanja triju priča (Dora - Ives - Nataša) koje se pomalo stapaju u jedan život-film. I sve su nesretne na svoj način, pa ta dijagnoza stanja društva sa sličnim postupkom podsjeća na također uspješnu Ogrestinu TU dijagnozu, samo što Ivona Juka kao scenaristica i redateljica tomu prilazi s one ženske strane, s koje se možda ne vidi jasnije, ali je dojam sasvim drugačiji i višeslojniji. U svakom slučaju emocionalniji i uvjerljiviji. Dora (izuzetno nadarena Helena Beljan) kćerka je oca robijaša Vedrana (Goran Hajduković), narkomana i BBB-ovca, kojoj je Zdravko Mamić, kojega oponaša i obožava, na neki način ispušni ventil da se bar malo odmakne od neslošljive situacije u obitelji.
Majka Lidija (Nataša Janjić) dio je ekipe koja upravo snima film, ali su tu i akteri ostalih dviju priča; scenaristica Ives (Lana Barić), koja uz to mora još brinuti o dementnom ocu Ivanu (Voja Brajović) - evo za sada i drugog Alshaimera na filmu u Puli u samo tri dana - redateljica Nataša (Nataša Dorčić), te njen suprug producent Marin (Sebastian Cavazza), koji je opet u vezi s Lidijom, a svi su do te mjere nervozni i bolesni da naprosto moraš s njima suosjećati. Prije svega jer nam se nekako čini da pričaju o našim problemima, jer i naslov filma kojega ekipa snima to sugerira -"Zatočenici sreće" - pa se prisjećamo jednom izrečene konstatacije našeg političara da nam je dobro, napredujemo, ali da mi to ne vidimo i ne osjetimo.
Ovdje politički okvir za nesreću nije na prvom mjestu, ovdje tri Žene nose na plećima sve probleme, a opet ispod svega žele ostati bar malo dopadljive i voljene, poželjne i kada im se utvrdi dijagnoza tumora i brzo nestajanje, ponovno gubljenje oca, ili istovremeno gubljenje muža, ljubavnika i obitelji pa još samo treba na vrata pokucati ekipa za deložaciju.
Brza i pokretna kamera još više multiplicira sav taj kaos, a istovremene priče u životu i na filmu, gdje se izmjenjuje i sudara mnoštvo glumaca i protagonista, do te je mjere užarena da je nevjerojatno s koliko je strpljenja i preciznosti tu Jukinu kakafoniju i psihodeliju montažer Vladimir Gojun doveo u red. Možda se moglo ponešto i izbaciti i skratiti, ali nije presudno u praćenju dijagnoze jednostavno nazvane - odnija vrag sve. Od Grčke, do Španjolske, od Ukrajine i Irana, do Hrvatske i Francuske. (M.ĆURIĆ)
VIŠE PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU