Papa koji stiže iz Novog svijeta, jezuit koji je preuzeo ime sv. Franje Asiškog, argentinski kardinal s europskim korijenima, pripadnik je zajednice talijanskih doseljenika iz Piemontea, točnije iz malog mjesta Portacomaro Stazione, nedaleko od Astija. Talijanski mediji pokušavaju dokučiti geopolitičku suštinu izbora konklave i podsjećaju na snažnu, presudnu ulogu pape Ivana Pavla II. u rušenju komunističkih režima.
Geopolitika dugog povijesnog hoda Rimokatoličke crkve izabrala je davne 1976. godine kardinala iz istočne Europe, a poznat je svima povijesni epohalni rasplet u kojemu je Crkva odigrala presudnu ulogu.
Današnji izbor plod je promišljene geopolitičke opcije prema latinskoameričkom kontinentu, koji je presudan za budućnost Katoličke crkve u svijetu. Od ukupno 1,2 milijarde katolika u svijetu, više od 450 milijuna ih živi u državama Latinske Amerike, oni čine 80 posto svih tamošnjih vjernika; radi se o populaciji vjernika dvaput brojnijoj od europskih katolika.
- Kod nas u Europi malo se zna o stanju katolicizma u zemljama Latinske Amerike. Od 1980. do danas Katolička crkva izgubila je oko četvrtinu vjernika, kao posljedicu sve jačeg utjecaja evanđeoskih pentekostnih crkava iz Sjeverne Amerike. Stari je san američkog protestantizma potisnuti utjecaj rimske Crkve, i danas je on sve agresivniji, piše u listu Corriere della sera utjecajni talijanski vatikanist Vittorio Messori.
Evanđeoske pentekostne zajednice niču u Brazilu, Meksiku, u gotovo svim državama na Andama, imaju jaku financijsku potporu sjevernoameričkih financijskih kružoka i osvajaju sve veći prostor među siromašnima koji prihvaćaju primamljivu (materijalnu, a ne samo duhovnu) ponudu tih zajednica. Danas pentekostne crkve sjevernoameričke provenijencije imaju utjecaj na više od 75 milijuna vjernika u Latinskoj Americi. Za Rim i Papu to je izuzetno složen problem koji se tiče budućnosti samog katolicizma na "kontinentu katoličke nade".
No, uz taj problem Katolička crkva u Latinskoj Americi podliježe problematičnom političkom razdvajanju desnice i ljevice. Teoretičari teologije oslobođenja koja se počela razvijati nakon 2. vatikanskog koncila imaju ogroman utjecaj. Mnogo svećenika aktivno je uključeno u ljevičarske političke i revolucionarne pokrete, ideološka veza evanđelja i marksizma bila je predmet oštrog suprotstavljanja kako Ivana Pavla II., tako i Benedikta XVI. Izazov prevladavanja političkog rascjepa lijeve i desne, konzervativne opcije unutar Crkve tiče se same opstojnosti katoličke vjere u velikom i strateškom kontinentu. (E. VELAN)