"Nakon više od dvadeset godina ime Aleksandre Zec još uvijek je demarkaciona linija u hrvatskom društvu. S jedne strane su oni koji lamentiraju nad pravosudnom farsom koja je poznate ubojice, bez obzira na sva priznanja i materijalne dokaze, ostavila na slobodi. S druge pak oni kojima Aleksandra Zec služi isključivo za uspostavljanje razlike između "naših" i "njihovih" žrtava, pri čemu se pokazuje da dominatna matrica mišljenja Domovinskog rata nije otišla daleko od ove viktimološke dihotomije. Ova predstava bi pak pokušala napraviti nešto drugo. Ona bi pokušala vidjeti koliko je hrvatsko društvo, ako se izuzme dugogodišnja medijska eksploatacija, 18 godina nakon rata, spremno za suočavanje s onim što za njega realno i simbolički predstavlja stradanje obitelji Zec. Kao i u Antigoni, mi se još uvijek spotičemo o previše leševa koji nisu dobili pravo da budu ukopani".
Zapisao je to Oliver Frljić uz rad na svom autorskom projektu "Aleksandra Zec", nastalom u produkciji riječkog HKD Teatra. Šest i pol mjeseci nakon praizvedbe na Sušaku, brojnih gostovanja i nagrada, predstava - nastala u spomen na mučki ubijenu dvanaestogodišnju Aleksandru Zec, a koju je autorski tim posvetio svakome djetetu, žrtvi rata - gostovala je sinoć u Puli.
Potresno, dirljivo i poetično
Puno gledalište Male scene Istarskog narodnog kazališta - Gradskog kazališta Pula svjedočilo je brutalno iskrenom, potresnom, katarzično suočavajućem kazališnom pijetetu. Frljić i njegov autorski tim, posežući za etičkim pitanjima, prekidajući "dvadesetrogodišnju kazališnu šutnju" i odajući počast djeci žrtvama rata, dodiruju vrhunce teatarske umjetnosti. U tom smislu treba izdvojiti neopisivo dirljivu, potresno poetičnu scenu iz završnice predstave. Četiri dvanaestogodišnje djevojčice - Jana Milesusnić, Lucia Filičić, Nina Batinić i Morana Mladić, članice dramskog studija ZiM (Zajc i Malik) iz Rijeke - djetinje iskreno na pitanja o svom stvarnom životu odgovaraju, iz groba iskopanoj, Aleksandri Zec, koju glumački i ljudski časno igra izvrsna Ivana Roščić (rođena 1978., iste godine kada je rođena i Aleksandra Zec).
Sve se događa na goloj, mračnoj sceni. Djevojčice sjede na stolcima oko dviju spojenih školskih klupa. Frljićevski brutalni početak Na samom frljićevski brutalnom početku predstave te će iste klupe "glumiti" kuhinjski stol obitelji Zec u večeri njihova okrutnog ubojstva, u Zagrebu, u prosincu 1991. U pozadini scene jedan humak zemlje i lopate, obasjane kazališnim svjetlom.
Predstava počinje žestoko - pitanjima. Na agresivno glasni, optužujući monolog, kojim se na sceni snažna Jelena Lopatić obraća publici, nastavlja se razgovor za kuhinjskim stolom u noći ubojstva obitelji Zec.
Majka, otac, djeca?
I tu su u prvom planu pitanja (Aleksandra, znaš li da će nas noćas ubiti? Kakvi su to ljudi koji ubijaju dvanaestogodišnje djevojčice??). Emotivno snažne glumačke uloge odigrali su Tanja Smoje kao Aleksandrina majka Marija Zec i Igor Kovač kao otac Mihajlo Zec. On, kao i ostali glumci, a tu su još, uz Jelenu Lopatić, Nikola Nedić i Jurica Marčec, uz žrtve glume i njihove egzekutore. Izgovaraju na sceni riječi iz sudskih iskaza ubojica obitelji Zec. Dokument vremena su i tri crno-bijele fotografije žrtava snimljene nakon ubojstva koje se u jednom trenutku na tri velika panoa spuštaju na scenu. Uz elemente reintepretacije antičkog korskog pjevanja, Frljićev odabir beskrajno nježne glazbe i ovaj je put ravnopravni graditelj predstave. "Aleksandra Zec" nije samo predstava. To je prava kazališne počast, opomena i podsjećanja na strahote i nevine žrtve rata. Ona je ogledalo vremena kolektivne nacionalne histerije. Dramaturg predstave je Marin Blažević. Odlična, minimalistički efektna scenografija djelo je Ljerke Hribar. Kostimografkinja je Sandra Dekanić. Design svjetla potpisuje Dalibor Fugošić, a majstor svjetla je Marjan Zeneral Šubić. (Bojana ĆUSTIĆ JURAGA)