Na skupovima takozvanih investitora, a riječ je zapravo o fondovima i vlasnicima krupnog kapitala koji ga ulažu u javni dug i na taj način u šaci drže suverene države, oštrica kritike često je usmjerena prema Europskoj središnjoj banci.
Kapitalisti nisu oduševljeni potezima Maria Draghija, koji naveliko tiska novac i uvodi negativne kamatne stope jer time izravno udara na njihove profite: umjesto primjerice desetak posto kamate na obveznicu neke države na periferiji eurozone, koja je, kao i naša, prezadužena a neutjecajna, zarađuju "samo" 4 ili 5 posto.
Pritom ih ne muči toliko što su te obveznice od strane ionako dubioznih rejting agencija rangirane u "smeće" jer računaju da će u najgorem slučaju - slučaju bankrota države - za njih to još uvijek biti prihvatljiv scenarij budući da tada zemlje kako bi vratile dugove prodaju imovinu i resurse. Toga Hrvatska primjerice još uvijek ima napretek, a novi premijer voli mahati tom imovinom, i još je podcjenjuje nazivajući je "mrtvim kapitalima". Uglavnom, kupce obveznica ne muči toliko njihov službeni rang, sve dok naslućuju da zemlja ima infrastrukturu koju mogu raskomadati, te prirodna bogatstva iz kojih će se, ako zatreba, namiriti - oni samo misle da bi morali dobiti više.
Jer bi tako za svoje dioničare više zarađivali. Kapital naravno ne voli niske, a kamoli negativne kamate koje središnje banke koriste jer više ne znaju kako bi poslovne banke potakle da kreditiraju, umjesto da ogromne količine likvidnosti drže na računima kod središnjih banaka. Te neiskorištene depozite poslovnih banaka ECB primjerice penalizira s čak 0,3 posto (kamata od minus 0,3 posto), Švedska središnja banka s čak 1,1 posto (kamata od minus 1,1, posto), ključna kamata Danske središnje banke je na minus 0,65 posto, a Švicarske na minus 0,75 posto. I Japanska središnja banka gurnula je kamatnjake u negativnu zonu, na minus 0,1 posto.
Želi se dakle poslovne banke demotivirati da novac drže neiskorišten, već da ga, obzirom da su im i izvori jeftini uslijed kvantitativnog popuštanja, uz niže kamate plasiraju tvrtkama, kako bi ove počele investirati, otvarati radna mjesta i utjecati na rast potrošnje i tako ukrug. Izvori kapitala su dakle obilni, novac se štampa "ex nihilo", mada je službeno riječ o otkupu obveznica, pa mu i cijena pada. U početku je kapitalu to odgovaralo jer obilje novca zapljuskuje i burze pa je zarađivao kroz dionički portfelj. Sada je i to iscrpljeno, baloni se ispuhuju, pa ostaju obveznice, a njihovi su prinosi niski.
Ukamaćivanje pati
I kamate na depozite štediša, dakle opet vlasnika kapitala, u poslovnim bankama sve su niže, pa one s jedne strane imaju problem kako da privuku nove depozitare koji traže bolju zaradu, a s druge ni ovi sami ne znaju u što bi uložili - štednja je slabo isplativa, prinosi na obveznice izrazito niski, a dionička tržišta kreirala su dakle u međuvremenu balone koji pucaju, plus što cijene dionica banaka padaju jer su im, primjerice u eurozoni, bilance i dalje opterećene nenaplativim kreditima kojih su se nakrcale tokom krize.
Sanacija banaka ili bail out koji su platili porezni obveznici nije ih u potpunosti očistila, što sad dodatno dolazi na vidjelo uslijed strože regulative koju je također propisao ECB, pa mu bankari, i to zamjeraju. Stižu kritike na račun takve politike pa se govori da je gospodarstvo u klasičnoj zamci likvidnosti, dakle da monetarna politika uzalud tiska novac jer to neće potaknuti rast, ali bi moglo, misle neki, zbog forsiranja banaka na kreditiranje unatoč slaboj potražnji, izazvati novu krizu.
Također, i burzovnim balonima se pripisuju monetarni uzroci, dok jeftini novac koji se plasira bankama opet ne nalazi put do krajnjih korisnika jer ovi, ili nemaju bonitet, ili su kamate opterećene regulatornim troškovima. Sve su to dakle argumenti protiv monetarne ekspanzije, no unatoč činjenici što u njima ima i istine, teško se oteti dojmu da je kapitalistima naprosto dosta ere jeftinog novca jer se u toj eri ne cijeni toliko ono čime oni obiluju a to je kapital. Posebno su tu, pišu strani mediji, ugroženi privatni mirovinski fondovi koji ulažu imovinu svojih štediša na dugi rok u sigurne vrijednosne papire, obveznice, kojima je prinos jako pao. Niske kamate ne sviđaju se dakle nikome tko štedi i ima kapital, jer novac ne ispunjava toliko funkciju zgrtanja blaga.
Spašavanje kapitalizma
Kome odgovara politika niskih, nultih i negativnih kamata? Naravno, dužnicima, ali i onima koji žive od svog rada, jer je cijeli smisao nove ECB-ove monetarne politike - potaknuti rast i zapošljavanje, ne štednjom, ne internom devalvacijom, nego rezanjem prinosa na kapital, kako bi novac bio jeftin i kako bi preko konkretnih investicija u tvornice i proizvodnju ušao u realnu ekonomiju i zaposlio ljude. Opreka između rada i kapitala i više je nego jasna: politike središnjih banaka u prvi su plan, za promjenu, stavile radna mjesta, a tek u drugi kapital i takozvanu financijsku stabilnost koje ionako nema bez zdrave ekonomije.
Živjeti bogato na račun rasipnih država više nije tako lako, pa bankarski i fond-menadžeri, ako žele profitirati moraju biti kreativniji. Ne treba zaboraviti da im i dalje u prilog ide deflacija budući da stopa deflacije povećava realne kamatne stope: deflacija znači da cijene padaju, pa svi očekuju da će novac sutra vrijediti više, što opet motivira štednju a demotivira investiranje iz zaduživanja. Upravo zato kvantitativno popuštanje ima dodatnog smisla, jer potiče inflatorna očekivanja koja će pogodovati dužnicima, pa i onima koji će se zadužiti da bi pokrenuli neki posao.
U konačnici, sve je to u funkciji spašavanja kapitalizma. Evo, američki Fed već je počeo dizati kamate jer je on najprije krenuo i s kvantitativnim labavljenjem, pa je ta politika i prije dala rezultata: i tržište rada se oporavilo, potrošači su vraćeni u formu, pa se može nastaviti po starom.
Paradoksi i groteske
Budući da mirovinski fondovi najviše pate zbog niskih kamata jer ulažu i u dugoročne državne vrijednosne papire kojima su, eto, prinosi već neko vrijeme niski, onda i oni traže alternativna ulaganja, pa i u infrastrukturu. To je trend koji je i kod nas najavljen kroz ulaganje u autoceste, pa će tako mirovinci biti višestruko izloženi državnim dugovima i projektima. Odvojenost prvog stupa od drugog de facto je više nominalna nego stvarna – sve na koncu počiva na državnom proračunu, samo što su osiguranici ovako nominalno nositelji te imovine, a fond-menadžeri za njeno "raspoređivanje" dobivaju naknadu. Teško je također reći i je li to spašavanje države ili banaka. Kapitalizam je pun paradoksa i kada se javlja na razvijenim tržištima, što se eto vidi na ovom fenomenu kamatnih stopa, dok na ovim rubnim, tranzicijskim, zaista zna biti groteskan. (Aneli DRAGOJEVIĆ MIJATOVIĆ)