Nocna mora u koju se pretvorilo krstarenje Mediteranom na kruzeru Costa Concordia obitelji Turkovic, Šiljeg i Makovac iz Umaga i Savudrije završila je u subotu u noci, kad su u jaknama i ogrnuti dekama koje su im dali ribari s otoka Giglio i pripadnici talijanske civilne zaštite, bez dokumenata i osobnih stvari, automobilima konacno stigli pred svoje kuce te neispavani i premoreni pali u zagrljaj najmilijih.
U tom su se trenutku uz istovremeni smijeh i suze istopili sav strah i neizvjesnost koji su ih pritiskali od trenutka kad se kruzer u petak navecer nasukao i, s pukotinom dugom 70-ak metara, prevrnuo na bok ispred Giglija.
Njihova je prica završila sretno, no misli im se stalno vracaju na stravicne scene ispunjene metežom, vriskom, dozivanjem i traženjem spasa, na poginule i nestale o kojima još nema vijesti. Ono što im je unatoc svemu najviše ostalo urezano u pamcenje jesu do tog trenutka sasvim nepoznati, dobri ljudi koji su im nesebicno pomagali po dolasku na Giglio i kasnije na kopno, u mjesto Porto Santo Stefano.
Neizmjerno su zahvalni i hrvatskim konzulatima u Trstu, Rimu i Milanu te našem Ministarstvu vanjskih poslova, koji su ih redovito kontaktirali i omogucili prelazak granicnog prijelaza bez dokumenata, djelatnicima zagrebacke agencije Dolia Travel koji su takoder brinuli da sretno stignu kuci te talijanskoj policiji, obalnoj straži i civilnoj zaštiti koji su za samo desetak minuta stigli na mjesto nesrece i uz dobru organizaciju pokazali i veliku ljudskost.
Ispricali su nam to u nedjelju u svom domu Daniele i Zorana Turkovic, njihova kci Ariana, koja je baš tog dana imala 13. rodendan, te Mijo i Loreta Šiljeg sa svoje dvoje djece, 11-godišnjim Antonijem i 16-godišnjom Anamarijom.
- Nevjerojatna je ta cesto spominjana asocijacija s filmom "Titanic" jer smo ga se upravo te veceri kad se dogodila tragedija Franka Makovac i ja sjetile na palubi, promatrajuci mirno more i prekrasan Mjesec. Samo nekoliko sati kasnije sve je postalo i previše stvarno, rekla je Loreta.
Upravo je ta vecer za naše sugovornike trebala biti posljednja prije iskrcavanja u Savoni. Daniele se prisjetio da se oko 21.30 sati, dok su sjedili za vecerom, brod najprije poceo naginjati.
- Vjerojatno su tada nastojali izbjeci hrid, ali vec su bili previše blizu otoku. Nakon toga smo culi snažan zvuk i mi koji imamo iskustva s morem i plovidbom (Daniele je ribar, a Mijo je kao strojarski tehnicar plovio na trgovackim brodovima) odmah smo shvatili da smo u nešto udarili i da se stvorila razderotina.
Iako se brod zatim poceo sve više dizati na jednu stranu, toliko da na pod nisu letjeli samo tanjuri i caše sa stolova, vec su padali i ljudi, s razglasa se u dva navrata javio kapetan umirujuci nas i objašnjavajuci da se radi o tehnickom kvaru na cijem otklanjanju rade.
Rekao je to samo na talijanskom jeziku, mada je tu bilo ljudi gotovo iz svih dijelova svijeta. Putnici su, medutim, vec bili u panici, mala djeca, zbog koje mi je bilo najteže, vrištala su i plakala, a cijeloj toj situaciji doprinijelo je i nestajanje struje u dva navrata, objasnio je.
Zorana je nastavila pricu navevši da se tek nakon otprilike sat vremena oglasila sirena, sa sedam dugih i jednim kratkim zvukom, što nikad nece zaboraviti.
- Znali smo da to znaci da je došlo do havarije i da moramo napustiti brod jer smo to naucili na vježbi za takve situacije. No, vježba je bila nešto sasvim drugo. Clanovi posade su se tada brinuli da pravilno zavežemo mašnicu na pojasu za spašavanje, dok u stvarnosti u cijelom tom kaosu, u kojemu gotovo nikoga od njih nismo ni vidjeli, a navodno su se gurali s putnicima u camce za spašavanje i kapetan je medu prvima napustio brod, do pojasa nismo ni uspjeli doci - u kabine nas nisu pustili, a vani ni jednog više nije bilo, rekla je.
Mijo je ipak uspio doci do dva pojasa, ali tek kad ih je netko odbacio na otoku Giglio i oni ce sada svoje mjesto naci na kaminu obitelji Šiljeg, dok ce se Daniele ove ružne avanture prisjetiti uz rucku s camca za spašavanje koju je netko u panici slomio.
Prateci upute i neke clanove posade naši su sugovornici stigli do palube s bazenima, uspjevši se okupiti i medu prvima ukrcati na camce. "U opcem metežu, u kojem je gotovo svatko najprije mislio na sebe, naš je camac spustio jedan putnik koji je inace radio na brodovima, a upute je vrlo staloženo davao kuhar s broda", ispricala je Zorana.
Loreta je u meduvremenu uspjela pomoci suputnicama koje su se s djecom teško kretale i sklizale na ukošenoj palubi, dok je Diego Makovac, ostajuci na usluzi drugim brodolomcima, medu zadnjima napustio brod.
Brodolomci su na Giglio stigli vec promrzli i iscrpljeni, neki lagano odjeveni za svecanu veceru, drugi samo u rucnicima i ogrtacima iz fitnessa i sauna. Lokalni stanovnici su im donijeli sve do cega su uspjeli doci, od vlastite odjece do deka, plahti pa cak i stolnjaka da se pokriju.
Otvorena je apoteka i bar u kojemu su se neprestano kuhali caj i kava. Zoranu je snažno dirnulo kad je do nje dotrcao Filipinac Siman, zadužen za održavanje njihove kabine, jedan od clanova osoblja koji su ondje bili bez ikoga svoga i nisu znali ni talijanski jezik, i cvrsto je zagrlio, sretan što su živi.
Oko tri sata ujutro trajektom su krenuli za Porto San Stefano, gdje su ih docekali policija, civilna zaštita, lijecnici i mještani. Osiguran im je smještaj, dobili su njegu, tople napitke, sendvice i kroasane, a mnogi su se s njima raspricali, pa i rasplakali. Uslijedio je odlazak za Savonu i, konacno, povratak kuci.
Obitelji Turkovic, Šiljeg i Makovac sad žele što prije zaboraviti svoje prvo, a vjerojatno i posljednje krstarenje, mada su prijatelji i poznanici koji ih posjecuju i koje susrecu u gradu puni pitanja. No, prije toga svakako ce stupiti u kontakt s mještanima Giglia i Porta San Stefana, još jednom im zahvaliti i zapecatiti trajno prijateljstvo te javiti se simpaticnoj Palermitanki Giusy koja se sama ponudila da ih vodi svojim gradom i sad se vjerojatno brine što je bilo s njima. (Kristina FLEGAR, snimio Dejan ŠTIFANIC)
JOŠ SVJEDOCANSTAVA O HAVARIJI COSTA CONCORDIJE CITAJTE U TISKANOM IZDANJU GLASA ISTRE OD PONEDJELJKA.