Usamljeni starac, ali još radno i intelektualno aktivan, dosadna susjeda usidjelica, mlada eskort djevojka u bijegu od nasilnog momka, pun kafić rezignirane mladosti u čekanju…, a sve praćeno dugim i sporim kadrovima prepunim melankolije, prepoznatljiv narativan stil u kojemu dominiraju dijalozi u interijerima (kafić, stan, automobil, iza zastora) i nadasve jedna totalna realistička svakodnevica iz koje je Abbas Kiarostami na svoj originalan način istrgnuo mali dio svakodnevice odlike su njegova filma "Kao netko zaljubljen", koji upravo igra u pulskom kinu Valli.
Film je ove godine na Cannesu podijelio poklonike ovog iranskog umjetnika, predvodnika njihovog novog vala, režisera, scenarista, pjesnika, slikara, dizajnera, producenta koji u svakom novom filmu bira i novo podneblje, ljude i kulture da bi zapravo uvijek ostao globalno aktualan i prepoznatljiv jer secira društvo i pojave u onoj ljudskoj, karakternoj, psihološkog kulturalnoj određenosti a ne političkoj i ideološkoj zadatosti.
Dovoljno se sjetiti filmova "Close-Up" kojim se proslavio, pa "Život i ništa više", možda najbliži ovom posljednjem, "Ovjerena kopija", "Okus trešnje"…
Mlada Akiko (Rin Takanaschi) i stari profesor (Tadashi Okuno) i njen nasilan momak (Ryo Kase) čine gotovo apsurdan spoj tokijske svakodnevice u kojoj se iskustvo, mladost i trenutak ponaosob traže i sukobljavaju zbog okolnosti u kojima se svi nalaze i koje ih usmjeravaju da nitko u toj životnoj epizodi nije isključen od odgovornosti prema onome drugome.
Kiarostamiju je Japan poslužio kao ona smirena i pokorna kulturna pozornica ispod koje ključa sva nagomilana inferiornost koja će se razbiti najprije o Akikino lice, a potom i o profesorov prozor. Profesoru treba društvo da razbije samoću, djevojci treba novac za studij i život, a momku mehaničaru žena koja će ga slušati. Ništa posebno, ali ipak toliko kompleksno, zar ne?
U filmovima koji život prikazuju kao iluziju, bilo da se radi o hororu, trileru ili akcijskom spektaklu, gledatelj je emotivno zarobljen u strahu, nelagodi, melankoliji, podiže mu se adrenalin, dok Kiarostami sve čini da bude suprotno tome - on isključuje svaku iluziju, gotovo dokumentaristički prenosi stvarnost i tako oslobađa našu podsvijest u onom najhumanijem smislu da ništa ne može biti jednostavnije od obične svakodnevice, ali i uzbudljivije od svake mašte. Zato ga treba obavezno gledati u ovom vremenu lažnih suza i totalnog zaglupljivanja raznim sapunicama. (M. ĆURIĆ)