Ispred mene hoda djevojcica. Iznenada se okrenu, vragolasto me pogleda u oci, izvadi pecenog skakavca iz male vrecice i odgrize mu glavu! Vidjevši moju reakciju, slatko se nasmiješi i veselo pozdravi: »Hello, hoceš li i ti malo?«. Stiže i njena majka, noseci veliku bijelu kantu na glavi, spušta je i otvori poklopac, a mnoštvo crnih, velikih i dlakavih paukova pojuri prema mojim razrogacenim ocima. Druga žena nudi kuhane primjerke iste vrste. Djevojcica se slatko smije mojim grimasama i pantomimom mi objašnjava da su pauci jako ukusni, a skakavci fini kao cips. Uhvati me za ruku i odvede u stoljetni labirint starih kamenih zidova obraslih korijenjem, lijanama i mahovinom vremena.
Kambodža, zemlja u jugoistocnoj Aziji, u svijetu je poznata po velicanstvenim hramovima napuštenoga grada Angkora. Angkor, na sanskrtu nagara, znaci sveti grad. Nekoc je bio glavni grad snažnog kmerskog carstva koje je vrhunac moci dostiglo izmedu 9. i 14. stoljeca, a obuhvacalo je, osim Kambodže, veci dio današnjeg Vijetnama, Laosa i Tajlanda. Civilizacija starih Kmera tajanstveno je nestala negdje oko 15. stoljeca, ali umjetnost i kreativna snaga njihove arhitekture vidljivi su i danas.
Hramovi Angkora su srce i duša Kraljevine Kambodže, izvor inspiracije, ponosa i mjesto hodocašca mnogih njezinih stanovnika. Izgleda kao da su se stari kmerski kraljevi generacijama natjecali u velicini, ljepoti i simetriji svojih gradevina, a arhitektonski vrhunac predstavlja Angkor Wat. Mnoge su knjige o njemu napisane i mnoge pjesme ispjevane. Najcarobniji je, kažu, tijekom izlaska sunca.
Svaki hram zanimljiv je i specifican na svoj nacin. Angkor Wat najveci je i najimpresivniji od svih. Svojim terasama, tornjevima, skulpturama i reljefima privlaci mnoštvo znatiželjnika tijekom cijelog dana. Bayon se istice gigantskim licima mekanog, tajanstvenog osmijeha i snenog pogleda. Razlicitim smještajem i dinamicnom igrom svjetla i sjene animiraju citav ambijent. Promatraju prolaznike, proviruju iza uglova, kroz prozore, uporno odolijevajuci zubu vremena. Ta Prohm omotan je plaštem džungle i na svakom koraku vidljiva je njegova tiha borba s debelim korijenjem i dugackim granama golemog drveca. Cudnovata je to simbioza prirode i arhitekture. Drvece raste iz zidova, razara ih i istovremeno sprjecava da se ne uruše, a zvukovi džungle upotpunjavaju pomalo misticnu atmosferu.
Za siguran povratak posjetilaca iz prošlosti u sadašnjost brine se lokalno stanovništvo, uglavnom siromašni seljaci kojima su turisti dobra prilika da zarade koji novcic. Prodaju sve što covjeku treba i još mnogo toga što mu nije potrebno. Najvještija u tome su djeca. Na poznatim i nepoznatim jezicima nude razglednice i suvenire, vukuci za rukav potencijalne kupce dovode ih do svojih majki koje prodaju svježe voce ili pak kao osice zuje uokolo nastojeci šarmirati zvonkim glasovima. Djeca se ispred hramova cesto igraju ili pišu školske zadace, a kad naide grupa turista, brzo dohvate svoje male torbice i potrce u nadi da ce nešto prodati.
Mala Narin tecno govori engleski. Kaže da ga je ucila od malih nogu pricajuci sa strancima. Ide u školu, a u slobodno vrijeme prodaje razglednice. Mama prodaje svježe kokosovo mlijeko i ananase, braca i sestre suvenire, a tata koordinira obiteljski biznis.
Kambodžanci su pravi majstori u preživljavanju. Živahni su i snalažljivi, a strance osobito vole, što zbog izmjene informacija i iskustava, što zbog šarenih novcanica. Najzabavnije je s prijevoznim sredstvima. Nema ih mnogo pa potraga za transportom u željenom smjeru katkad zna biti vrlo interesantna.
Na pitanje kada krece autobus, obicno slijedi odgovor da ga danas nema, ali nema problema jer »moj prijatelj ima ... dobar, veliki auto koji upravo krece«. Medutim, važno je ispitati koliko je putnika vec u automobilu, koje je velicine i putuje li asfaltiranom cestom, jer bi inace moglo biti ovako: vrlo stari mali auto, desetero ljudi i jedna kanta, volan na lijevoj strani, a vozi se lijevom stranom ceste; vozac sjedi u putnikovom krilu, do njega još dva suputnika i kanta, dok se nas ostalih šest u položaju fetusa stišcemo na stražnjem sjedištu.
Na tržnicama ima svakojakih cudnovatih azijskih preparata za lijecenje tijela i duše pa se u tom šarenilu na fetus-putovanje brzo zaboravi. Svježe voce, mirisna hrana, peceni kukci, slatka riža s mangom zamotana u palmine listove, kuhani pauci... Kupuje se i mljacka na sve strane. Lokalno stanovništvo vjeruje da nema ništa cudnog u izgledu i porijeklu hrane ukoliko je želudac zadrži. Važno im je jedino je li ona zdrava i hranjiva, ukusna ili ne. Estetski dojam, nožice, ticala, krilca, nebitan je. Osim kuhane hrane prodaje se i sirova, a mogu se naci i živi primjerci razlicitih domacih i divljih životinja.
Interesantna je prica o malim pticicama u kavezu. Prodaju ih na svakom koraku. Nisu jestive i ne drže se kao kucni ljubimci, vec služe kao zlatne ribice. Izabereš pticicu, staviš je medu dlanove, šapneš joj želju i potom pustiš na slobodu, da poleti u visine nebeske noseci glas tvojeg bica. Ako je pticica lukava, vratit ce se natrag prodavacu i namignuti mu: »Opet smo ih zeznuli«.
Tonle Sap najvece je slatkovodno jezero u jugoistocnoj Aziji i pravi je ekološki fenomen. S rijekom Mekong povezano je kanalom dugim 100 kilometara. Tijekom kišne sezone (od sredine svibnja do pocetka listopada) vodostaj Mekonga naraste pa voda preko kanala utjece u jezero povecavajuci njegovu površinu od 2.500 na cak 13.000 cetvornih kilometara i dubinu od dva metra na više od deset metara. Nakon kišne sezone, krajem listopada, proces je obrnut. Voda iz jezera kanalom otjece i puni Mekong ostavljajuci mulj bogat hranjivim sastojcima pogodnim za uzgoj riže.
Na dodiru kanala i Mekonga nalazi se glavni grad Kambodže, Phnom Penh. Legenda kaže da je grad osnovan nakon što je stara žena imenom Phen pronašla cetiri Buddhine slike na obali rijeke. Smjestila ih je na obližnje brdašce, a grad koji je ondje izrastao nazvan je Phnom Phen (Phenin brežuljak). Danas je to milijunski grad s više motocikala nego automobila, a njegov životni ritam sve je brži i slicniji onom mnoštvu drugih metropola.
Phnom Phen i Angkor, debelo korijenje koje guta kamene zidove tradicije i ispušni plinovi koji nagovještavaju moderno doba, simboli su današnje Kambodže, zemlje na trenutak zastale na raskrižju prošlosti i buducnosti.