Druge večeri osmog Audioarta, četverodnevne manifestacije koja se održava u Puli, a u fokusu ima eksperimentalnu i improvizacijsku glazbu, našlo se za svakog ponešto – jedna interaktivna zvučna instalacija, jedna predstava i jedan koncert.
Počelo je u galeriji Srpskog kulturnog centra u Istri u kojem se, prvi put u Puli, predstavila mlada umjetnica Bojana Petković, rodom iz Beograda. Ona je postavila zvučnu instalaciju nazvanu "Swamp orchestra" odnosno "Močvarni orkestar" što je naziv koji savršeno pristaje radu. Naime, radi se o 16 zvučnih modula, baš koliko instrumenata ima i u malom orkestru koji proizvode zvukove iz prirode, u ovom slučaju to su nepogrešivo zvuci iz močvare ili neke bare. Kako je instalacija interaktivna, publika je pozvana da mobitelima osvijetli elemente koji pritom proizvode još neke zvukove.
Zvuk i priča o zvuku
- Moja ideja je zapravo bila da napravim što organskiji zvuk koji podsjeća na zvukove iz prirode, odnosno na zvukove močvare – razne ptičice i sl., objasnila je Petković.
U ime SKUC-a prisutne je pozdravio Marko Krnjajić, a govorio je i Alen Sinkauz, umjetnički voditelj festivala Audioart.
Nakon zvuka, bilo je vrijeme za priču o zvuku. Kao što je prije nekoliko godina predstava "Hoerspiel" izvedena na ovom festivalu odala počast radiju, preksinoć je predstava na tekst i glazbu Silvija Foretića "Der Achte Tag (oder auf der Suche nach der weissen Zeit)" / "(Osmi dan (ili u traženju bijele vječnosti))" u Domu hrvatskih branitelja odala počast zvuku kao takvom. U središtu ove mono melodrame, kako je nazivaju autori, je skladatelj kojeg tumači Vilim Matula i koji prepričava svoju opčinjenost zvukom i tonovima, njihovo istraživanje i spoznaje do kojih dolazi. Tako on prvo upozna ljestvicu od sedam tonova, a sedam kao broj povezan je s mnogim značenjima, npr., sedam je dana u tjednu, sedam smrtnih grijeha, sedam sekretara SKOJ-a itd. i taman kada to prihvati kao nepromjenjivi princip stvaranja ali i življenja, pojavljuju se ljudi koji mu objašnjavaju da zapravo ima 12 tonova, a to je itekako važno jer ima 12 apostola, dva puta po 12 sati u danu itd. U tom nadmudrivanju simbolima lik koji tumači Matula morat će popustiti i prihvatiti 12 tonova i taman kada se čini da će to dovesti do mira u kući, opet nešto ne štima. Naime, njegovi tonovi koje on koristi kod skladanja su kaotični i neujednačeni, a to ne može biti tako jer svaki ton mora biti jednak baš kao što je i svaki od 12 sati jednako dug. Dolazi do sukoba između kaosa, odnosno anarhije koja zapravo traži slobodu i formalne demokracije koja zapravo traži da sve bude jednoobrazno.
Protagonist ove priče je dakle nekonformist koji ostaje nepomirljiv do samog kraja, a pokreće ga njegova želja da istražuje, traži smisao života i preispituje postoje vrijednosti čak i kada se čini da je prihvatio tuđa pravila igre. Otkriva da su zvuk i vrijeme prolazni i to ga izjeda te nastavlja istraživati dok naposljetku ne otkriva konačni ideal – vječnu bjelinu. No, u tom trenutku publici je jasno da je on postao izopćenik čije mentalne ispade obitelj i društvo ne mogu tolerirati te ga smještaju u ustanovu s bijelim zidovima, bijelim krevetima, koju vode ljudi u bijelim kutama i daju mu bijele bombončiće. No, predaje nema jer um protagonista radi punom parom, čak i nakon što iz dva metra duboke rupe primjećuje ljude, ali ovaj put u crnom, od kojih ga neki oplakuju, poput njegove sada već bivše supruge ili drugih koji su ga došli zakopati. Njegovo tijelo je mrtvo, ali um radi i dalje te konačno doseže tu bijelu vječnost.
Hipnotičko iskustvo
U predstavi pojedine postaje umjetničkog razvoja protagonista odgovaraju razvojnim etapama novije glazbe, tako da pogotovo prvi dio, predstavlja humoristično-satirični pregled novije glazbene povijesti. Ovo je predstava o zvuku i glazbi, o prolaznosti i nepomirljivosti. Foretić je tekst napisao 1973., no ta prolaznost od više od četiri desetljeća mu nije nimalo naštetila djelomično zahvaljujući Matuli koji je idealan za ovakve teatarske monoforme. Zvučnu režiju i produkciju potpisuje Višeslav Laboš.
Nakon mono melodrame u DHB-u, bilo je vrijeme i za jedan koncert za koji je opet bio dovoljan jedan čovjek – Andrea Belfi. Ovaj talijanski bubnjar i skladatelj s berlinskom adresom pokazao je kako se skladno mogu povezati akustika i elektronika. Belfi je predstavio album "Ore" objavljen ove godine, a publici je pružio zanimljivo, prijemčivo i nadasve hipnotičko iskustvo kroz utjecaj instrumentalnog post rocka, duba, ali i eksperimentalnih skladatelja poput Pierrea Schaeffera i Eliane Radigue.
Festival je počeo još u srijedu u Dnevnom boravku Rojca gdje je otvoren zvučnom instalacijom i live performansom "Dental Metal"
Martina Bricelja Barage i Matta Spendlovea Spatiala. Rad je to koji koristi jednostavne predmete poput četkica za zube i piezo mikrofone za kreiranje monumentalnog hommagea dark ambient glazbi.
U subotu zadnji dan 8. Audioarta
U subotu, zadnji dan festivala, program se opet seli u Rojc i to prvo u Dnevni boravak gdje će u 21 sat biti postavljena zvučna instalacija "Smanjena točka protoka" Hrvoja Pelicarića. To je osmokanalna prostorno-zvučna instalacija i sastoji se od sfere za glavu slušatelja opremljene minijaturnim višekanalnim zvučnim sistemom. Slušatelj se nalazi u točki fokusa u kojoj su sklapanje unutrašnje slike te protok unutrašnjeg i vanjskog vremena eksponirani.
Nakon toga u dvorištu Rojca nastupit će slovenski kontrabasist Tomaž Grom, zatim beskompromisni talijanski pijanist Alfonso Santimone te Foreigners Everywhere – audiovizualni dub projekt kolektiva BukaNoise koji čine Matko Banković i Marko Vojnić. (Napisao i snimio Mladen RADIĆ)