U Državnom arhivu u Pazinu održano je zanimljivo predavanje Eveline Rudan "Od terena preko arhiva do knjige - svi životi usmenih priča u Istri", kojim je ova poznata istarska pjesnikinja i istraživačica istarske usmene književne baštine, inače docentica na Katedri za hrvatsku usmenu književnost Odsjeka za kroatistiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu, predstavila načela i metode po kojima je nastajala njezina nedavno objavljena knjiga "Vile s Učke - žanr, kontekst, izvedba i nadnaravna bića predaja".
Načelo dodavanja
Evelina Rudan je svoje predavanje koncipirala kao postupno razjašnjavanje "spornih" pojmova iz njegova naslova, počevši od pojma "usmenosti", koji je u današnje vrijeme pismene i vizualne kulture teško shvatljiv, ali je ipak svatko od nas prošao kroz iskustvo usmenosti u najranijem razdoblju života. Iz pregleda teorija o usmenim kulturama i usmenoj književnosti izvukla je zaključak da usmena logika funkcionira po načelu dodavanja, dok ona pismena počiva na subordinaciji, i stoga priče koje se prenose usmenom predajom nemaju istu logiku kao i one zapisane.
Usmena književnost prikuplja se terenskim istraživanjem, u čemu autorica ima ne samo bogato praktično iskustvo, već i niz spoznaja, čak na razini anegdota, o važnosti konteksta pripovijedanja kao stvaralačkog čina. Zgodni primjeri za to su terenski zapisi nekih istraživača u kojima se, primjerice, u bajci o Pepeljugi nenadano pojavljuje telefon; ili pak junaku koji je uspješno riješio sve postavljene zadatke na kraju pripadnu lijepa kraljevna, pola kraljevstva i - penzija; ili pak pripovjedač dočarava atmosferu priče prizorima iz okruženja u kojemu pripovijeda, prispodobama poput ove: "…i ispružio se kao ova tu baba na kauču". Sve su to kreativni elementi kojima kazivači daju svoj doprinos priči koju su od nekoga čuli ili naučili, pa ju pričaju dalje, što je potvrda da se primljena tradicija uvijek mijenja i prilagođava tijekom izvođenja, a istraživači koji te priče snimaju moraju razumjeti kontekst, pa i voditi računa o etičkim načelima pri obradi i objavljivanju priča. K tome, istraživač često nije svjestan da dolaskom u svakodnevicu kazivača tu svakodnevicu narušava, te da se kazivači, dajući svojim pripovijedanjem građu kazivačima, često zapravo dobro zabavljaju.
Talent kazivača
Govoreći o arhivima, Evelina Rudan istakla je veliku korist koju povijesni arhivi mogu pružiti etnolozima, filolozima ili kulturnim antropolozima, i s druge strane korist koju povjesničarima mogu pružiti arhivi etnografskih zapisa, primjerice u zagrebačkom Institutu za etnologiju i folkloristiku ili pak na Katedri za hrvatsku usmenu književnost Odsjeka za kroatistiku zagrebačkog Filozofskog fakulteta.
Pojam priče u naslovu ovog predavanja, odnosno u praksi terenskog istraživača usmene kulture, ima mnogo širi pojam od na prvi pogled podrazumijevajućeg - to nisu samo štorije, već i istinite priče iz života koje također bivaju oplemenjene talentom kazivača. Naposljetku, što je pojam Istre kada se govori o usmenoj književnosti, odnosi li se to jednako na priče zabilježene u Istri, na priče koje kazivači iz Istre pripovijedaju bilo gdje u svijetu, te na istarske motive koje koriste autori koji nisu iz Istre? Odgovor Eveline Rudan, kojim je predavanje i zaključeno, je da priče također mogu migrirati, putovati u druge krajeve, ali da na kraju one pripadaju onima koji ih pripovijedaju, i onima koji ih zapisuju.
(Davor ŠIŠOVIĆ)