Podsjećaju me: dvadeset je godina Sa(n)jam knjige u Istri, Pulskog sajma… Ti, Ferlin, Kina… trebate nešto napisati. Hoću.
Danas neću o književnosti, kažem si. Hoću se sjetiti nekih malih tema, nekih dragih ljudi, suradnika, gostiju, prijatelja?bez kojih ovaj jubilej ne bi bio tako važan.
Veliki Boško Obradović
Boško Obradović. Često se, osobito posljednjih godina, sjetim velikog, dobrog, nemirnog, zaigranog, otkačenog Boška. U mnogočemu bio je daleko ispred svoga vremena. Kada samo uzmete neke njegove pjesme od prije četrdeset i više godina, ne možete vjerovati kako je "vidio" sve ovo što (nam) se danas događa. Kakva kreativna snaga. Ideje koje su mu navirale samo tako.
Projekti koji su se rađali gotovo svakodnevno. Pula koje više nema. E, s Boškom je počela i priča o Pulskom sajmu knjiga? Boško, Magdalena, nekoliko prijatelja i Boškova Rozana koja je svojim osmjehom i šarmom sve držala na okupu.
Magdina vulkanska energija
Sjećam se tog ljeta 2001. godine, susreta s Magdalenom, nekoliko razgovora u Castropoli, vulkanske Magdine energije kojoj nisu odolijevali i veći igrači od mene i onda u studenom prvog ulaska Sajma knjige u Istri u Dom hrvatskih branitelja. Bio je to 7. po redu Sajam i tada je, može se reći, nakon godina "lutanja" pošao u prvi razred "nove škole". Tada su mu, kako to i priliči prikačili nadimak: Sa(n)jam knjige u Istri. Te sam se godine "našao" s Magdom u ideji da Sajam pretvorimo u Festival! Ostao sam tu i duže od olimpijskog ciklusa, pet godina. Za poputbinu, ostao mi je kompliment nekih vodećih zagrebačkih izdavača, kojeg se i danas s ponosom sjećam: Simke, čega god se prihvatiš, nastane festival! Što ćeš više?! Ne pitaš ni za honorar.
Sjećam se debakla sa staffom te godine, ali i svih razgovora s brojnim suradnicama i suradnicima koje ću na Sajmu okupljati i s kojima ću surađivati narednih godina. Neka se muški ne ljute, ali mnoge od tih djevojaka (žena) postadoše (i ostadoše) kasnijih godina direktorice, kako na Sajmu, tako i izvan njega (ja se i toga, eto, sjećam).
Sjećam se i plača nekih ključnih ljudi iz organizacije, i napuštanja posla, ali i prekrasnih druženja, prijateljstava, pa i ljubavi (o, da, bilo je toga, malo je reći…).
Prvi napad u novinama
Sjećam se pozivanja, animiranja, moljakanja prvih "festivalskih" gostiju, pa i prvog napada baš u novinama "da što to mi u Puli pravimo nekakav glamour od književnosti?"(hehe). Kako se samo tada razljutio mirni i tihi "naš Čeh" Dušan Karpatsky.
Sjećam se borbe za prve sponzore: velike ljudine Danila i njegove ekipe iz Droge Portorož (Barcaffe), ekipe iz Holcima, istarskih rakijaša Štifanića i Petohleba, drage gospođe s rovinjskim Pelinkovcem, Zigantea s tartufima, uvijek vedrog Prgometa sa zelenilom iz SKINKa, Ede Istradoma; sjećam se susreta s velikim glazbeno-vinskim sanjarima Andyjem, Mihom i Dejanom, bez čijih će DEMIAN vina sajam postati nezamisliv.
Sjećam se noći uz pjesme s Jasminom Imamovićem u Vodnjanki, ludih Slovenaca iz Beletrine; velikih noćnih razgovora s Don Sbutegom, Bertijem Goldsteinom, profesorom Viskovićem; brojnih večera uz zarazni smijeh sa "senatorima" Sajma Vojom Šiljkom i Cobrom Balićem; nezaboravnih oproštajki kod Edija Gustafa u neprežaljenom Ćuku; Damira iz Biske koja se nikad ponoviti neće; pulskih restoratera koji su nas prvi podržali (Sonja, Vošten, Dule, Severino, Romano, Karlo, Edi, Ljubo, Đina, Rača…); Lidije i Braneta iz (ah!) Foške, o kojoj još uvijek nemam snage pisati - tek da se prisjetimo Lidijinih jedinstvenih fritula koje je svakodnevno spremala za šašave podnevne programe Vojina Pašića.
Njemačke feministkinje marširaju
Sjećam se velikih pisaca Esterhazyja i priča o (mađarskim) vinima, Orhana Pamuka, ne po Voji Šiljku, već po tome što je više od sat vremena kasnio na zakazani ručak, uživajući u šetnji pulskim Lungomareom; njemačkog kritičara Norberta Wehra kako na Brijunima minutama netremice promatra fotografiju na kojoj Willy Brandt pali cigaru Maršalu Titu… zbog čega će se godinama kasnije vraćati u Istru i praviti sjajne radio reportaže za Deutsche Welle… Sjećam se i velikih njemačkih feministkinja, od čijeg je autoriteta danima strahovala cijela direkcija, kako osokoljene istarskim rakijama kod Đine "marširaju" uz partizanske pjesme na usnama (jer im, iako ne razumiju riječi, djeluju "mobilizirajuće" A i tekst
su brzo učile).
Sjećam se kako smo sneni i umorni maštali i razvijali kultni program Doručak s autorom; sjećam se koliko je borbe bilo potrebno da pobijedi ideja kako prva dodjela Kiklopa mora biti nešto sasvim novo. I bi: nikada ponovljena i nikada više doživljena takva svečanost na brodu Dalmacija (poslije puno godina, opet veliko hvala Veljku i Budisavljeviću).
Sjećam se Zoke, Fritza, Vlade, Mladena Kocijančića, Alda, Dragana Marina, svih gospođa iz DHB-a…
Sjećam se Loli, Slave, Vanje, Tanje, Egle, Neve, Jakoba, Nevena, Albina… A sjećam se i Nataše.
Sjećam se Lili, Kine; uvijek motivirajućih razgovora s BDB-om. Respekt, ekipa. Sjećam se Tereze, Laure, Alex, Nane, Cize… divnih cura iz tople Castropole.
Bože moj, sjećam se i božanstvenih tuluma u istoj toj Castropoli. Kao što zna reći moj prijatelj Mika Pantić dosta mi je književnosti za danas!
SMS poruke jedne Lenke
Sjećam se kada sam Sajam "izvezao priko Učke" i pressica kod legendarnog Drageca u Zagrebu (kada je dolazak Pulskog sajma u metropolu bio društveni događaj tjedna!).
Eh, sjećam se i frke kada mi je E pronašla SMS poruke jedne Lenke, a sjećam se i kada smo Cobra (s cvijećem kako i priliči starom šarmeru), Vojo, Magdalena Platzova i ja ispraćali Lenku "jutarnjim za Srednju Europu". Što u improviziranim, što u pravim barovima hotela Pula, bile su to nezaboravne noći do jutra. Baš se svega sjećam.
Kad smo već kod Lenke i Magdalene P, tko bi zaboravio češke dane u Puli: nadahnjujuće susrete s Ludvigom Vaculikom, Michalom Vieweghom, već spomenutoga Karpatskog? Da, i Miroslava Topinku koji se tri dana u press centru nije odvajao od fotografije jedne slovenske spisateljice, komentirajući "kako ova ne treba ni pisati".
Tko bi ih sve nabrojao, koliko bi prostora trebalo za sva sjećanja?! Na nobelovce i alternativce, na romanopisce i pjesnike, na esejiste i kritičare, na profesore i učenike, na kuhare i glazbenike, na urednike i agente, na fotografe i dizajnere, na direktore i žicare, na izdavače i kupce, knjigoljupce i pomodarce? Iz kojih su sve država dolazili? S kojih kontinenata? Koliko ih je bilo? Stotine. Tisuće.
Sjećam se i tihih svađa s ponekad hirovitom, a dragom, zanesenom Magdom, ja nisam za glasne svađe. A tek s milim, razigranim Ferlinom?pa opet ispočetka. A naša putovanja.
Kako smo se samo lijepo družili. Dane, noći.
I, prođoše godine? Dvadeset godina Pulskog sajma.
Ništa ljepše nego kad se, s godinama, čovjek ima čega sjećati. (Zoran Simić, pet godina glavni producent Sajma)