Tko barem jednom kroci nogom u Nacionalni park Triglav u Sloveniji, odnosno na podrucje koje zahvaca dolinu oko Bohinjskog jezera i planine koje ga okružuju poželi se popeti na makar neki vrhic.
To se upravo meni dogodilo vec tijekom prvog obilaska carobne okolice Bohinjskog jezera kada sam se popela na Vogel, ali uz pomoc gondole. Nakon takvih "mukotrpnih" penjanja poželjela sam obici Triglavska jezera, koja se nalaze na visini od 1.250 do oko 2.000 metara nadmorske visine. E, to je vec pravi planinarski pohod za planinarsku neznalicu kakva sam ja.
Na ovo zahtjevno planinarenje pošla sam u organizaciji Planinarskog društva Umag koje se sa svojim podružnicama raširilo Poluotokom te se u busu skupila vesela ekipa iz cijele Istre. Iako se kretalo u rane jutarnje sate, polazak je malo usporio uspavani vodic Nino koji se drugi dan iskupio ustajanjem prije svih u 5 sati.
Lako bi bilo verati se planinom da ne moraš tegliti ruksacinu od deset i više kilograma jer u nju mora stati jakna, kabanica, trenerka, hrana, voda i bezbroj sitnica ovisno o asketizmu vlasnika, no zna se, što ne poneseš od hrane i pica - gore ceš masno platiti.
Bez obzira na težinu ruksaka, pametno je ponijeti cokoladu, suho voce ili slicno što ce brzo unijeti energiju u izmucene mišice. Naš uspon je zapoceo od izvora Savice, i to najtežom stazom, "cez Komarco", što bi rekli naši susjedi Slovenci.
Nakon prelaska romanticnim mosticem preko Save naglo smo krenuli uzbrdo i tako satima prtili, ali što smo se više penjali, pogled je bivao raskošniji. Pogled od kojeg zastaje dah na susjedne vrhove, na Bohinjsko jezero, na sve manji parking s kojeg smo krenuli, na majušnu gondolu za 50 ljudi koja se penje okomito na Vogel treba doživjeti.
Kada sam prije planinarenja slušala o sajlama i klinovima podilazila me jeza, ali nasred planine me svaka sajla obradovala da se malo "potegnem" uzbrdo, a svaki pogled nizbrdo, cesto provaliju, me razgaljivao i tjerao naprijed.
Fascinantno je kako u tim situacijama, ukoliko ne patite od neke visinske fobije, ne marite previše što hodate uz rub grebena po kojem prtite, vec vas "nešto" vuce gore, naravno, uz želju da dodete na proplanak i predahnete uz lijepi pogled.
Do prvog Crnog jezera sam stigla prilicno uspješno i zadovoljna samom sobom. No, iako su odmori u pravilu prekratki, pravi planinari me uputiše da dugi odmori u savladavanju uspona nisu dobri jer je još teže uspinjati se poslije. Što bi sve Željko Pervan zakljucio hodajuci Triglavom, koji je ustvari prava šetnica krcata Slovencima i raznim drugim narodima, teško je znati, ali nije baš u pravu kada tvrdi da je Slovenija majušna i da ju jedna cistacica sredi u pola radnog vremena.
Na planini vlada lijepi obicaj pozdravljanja i smješkanja, a kada Slovence upitaš koliko još treba do vrha, uvijek je to sumnjivih još samo 15 minuta.
Uspon prema Dvojnom jezeru, iako naporan, oznacavao je kraj pohoda prvog dana i nakon osjecaja da nema kraja "vražjoj" planini puknuo je pogled na dolinu iz bajke. Odjednom se otvorio proplanak s dva zelenoplava spojena jezera i kucom pored njih. Koca pri Triglavskim jezerima je veci planinarski dom s raznim vrstama soba, no mi dobismo mjesto na skupnim ležišcima, što znaci spavanje u sobi s još dvadesetak duša. Za noc, dvije može proci. Cijene ica i pica nisu baš bajkovite, ali cijena piva od cetiri eura i nije neko iznenadenje kada ugledaš dva tovara kako uzbrdo lipšu pod teretom gajbi radlera.
Nedjeljno jutro je svanulo umiveno kišom, pomalo prohladno i maglovito odvelo nas je dalje do Velikog jezera, koje je kažu najvece i najljepše od svih sedam jezera. Po blagom usponu prema jezeru uživali smo naizmjence u potpunoj tišini nedirnute prirode i glasanju mrmota, sitnih glodavaca cije je glasanje potpuno u suprotnosti sa sitnim tijelom bojom uskladenim s nijansom stijena iza kojih se skrivaju. No, zato se nije krio crni daždevnjak, vec je pozirao bez imalo srama.
Kod Velikog jezera koje oblikom podsjeca na bubreg, pa ga još zovu i Ledvica, grupa se raskolila na dvije, od kojih se moja odlucila završiti obilazak jezera i vratiti se u Kocu pri jezerima, pa niz planinu na zasluženi odmor u Kocu pri Savici. Druga grupa je krenula put preostala tri jezera, odakle su se vratili istim putem do Koce, pa silaskom preko Komne u dolinu.
Naš povratak istim putem preko Komarce je pokazao da silazak može biti naporniji od uspona, ali su nas maline, razgledavanje prirode, kao i bliski susret s hladenjem nogu na izvoru i pecene pastrve hrabrili da izdržimo. Dolinu Triglavskih jezera je teško opisati rijecima i pokazati u slikama, treba je doživjeti. Mirnoca i cistoca jezera i planina covjeka potpuno opušta.