Kako produžiti putovnicu djetetu? Jednostavno, rekla bih do prije nekoliko dana. Danas znam da je sve samo ne jednostavno. Evo kako je bilo.
Prvi dan: odem u policiju i raspitam se što je potrebno. Drugi dan: stižem sa starom putovnicom i slikama. Što ne valja? Nedostaje dijete. Tada tek doznajem da s navršenih 12 godina mora biti prisutna i ona. Treci dan: vruc kao i svi prethodni, ali evo nas dvije pred šalterom. Imamo i sve drugo što nam je palo na pamet: rodni list, domovnicu, OIB. Nema gužve, cekamo samo 20-ak minuta. Službenica ispisuje kartoncic. Provjerite podatke i potpišite, veli.
Umjesto da potpišem, vrag mi ne da mira i zatražim da se unese tocna adresa stanovanja, ona koja je na mojoj novoj osobnoj iskaznici. Ne može. Sada se više ne može ni putovnica produžiti. Morate prvo promijeniti adresu djeteta na drugom šalteru, onom za osobne. Nema problema, slucajno nije gužva ni na drugom šalteru.
Tamo me doceka iznenadenje. Rodni list ne smije biti stariji od šest mjeseci, cujem stakleni glas iza šaltera, od kojeg su mi pocele naglo blijedjeti slike godišnjeg odmora u Sloveniji. Sutra je praznik pa zatim petak, kada vjerojatno ne radi maticni ured, onda je vikend, a tada je vec prekasno da docekam gotovu putovnicu prije pocetka škole. Zašto ne valja stariji rodni list, uzaludno je pitati za logiku. Ne mogu više. Neka sljedeci put ide tata.
Cetvrti dan: stiže tata s rodnim listom. Još je svježa boja od printera. Zašto ga niste kopirali, pita žena iza stakla. Evo, sad cu, odgovara i krene. Vraca se sav mokar nakon proloma oblaka, ali nema veze, papir je suh, adresa promijenjena.
Peti dan: stižem na šalter oporavljena od prethodnih razocaranja, zajedno s kceri. Mama, imaš li sve papire, pita me zabrinuto. E, to se nikada ne zna, odgovaram kao da mi je ravno sve odavde do Triglava. Cekam, stižem na red nakon što je samo jedan par ispred mene bio tek desetak minuta na šalteru. "Pa, rekla sam onima prije vas da nam je pao kompjuterski sustav, ne radi od jutra." Ali, zašto to niste napisali na šalter, uzalud pitam. I sada zbilja ne mogu više.
Šesti dan: brigu preuzima tata. Rade kompjutori, ima dijete, ima dokumente. Što nedostaje? Kompjutor ne prepoznaje fotografiju, nije u zadanim proporcijama te famozne biometrijske putovnice. Ajde, vracaj se fotografu. Nije to ništa cudno, komentira fotograf, koji je svoj dio posla odradio po zadanoj šabloni, ali ipak nije dobro. U prosjeku se svaki 50. klijent mora slikati najmanje dva puta. Drugi je put besplatno, tješi ih.
Prica se da je rekorder jedan decko koji se slikao 48 puta. Na kraju su mu smocili kosu pa mu je glava ušla u zadanu šablonu.
I što je bilo dalje? Uspjeli smo predati dokumente. Sada cekamo putovnicu...