Moram priznati da dugo nisam gledao tako dosadan i smušen film bez imalo strasti a s puno očekivanja. Kako li je samo bilo onima koji su k tome ranije pročitali ovaj istoimeni književni bestseller "Pedeset nijansi sive" E.L. James, kojega je po scenariju Kelly Marcel ekranizirala nemaštovita Sam Taylor-Johnson?
Mahom mlada i ženska publika - rekao bih bez imalo ironije ona koja više čita što piše Story, a ne knjige s polica knjižnice u kojima je i tako naša konobarica Kata sa svojim ljubićima najposuđivanija spisateljica pa "Kud puklo, puklo" (uostalom i te je razine sam roman E.L. James ) – s nestrpljenjem je čekala punih četrdeset i pet minuta da bi konačno ugledali Anastasijine gaćice (Dakota Johnson).
Ispod njih se krio nevin cvijetak kojeg se nije ni nadao da će ga ubrati Grey (Jamie Dorman), mlad i prebogat nesretnik koji očito liječi rane ranog zlostavljanja. No, nije to suština filma lišenog svake strasti i iščekivanja u kojemu zna uzbuđenje biti slađe i adrenalin veći što se konačan cilj približava (kita cvijeća, najbolja je kad je veća… pjeva također jedna uspješna spisateljica). Ovdje je sve svedeno na puko prepričavanje radnje – ali ukratko – romana koji je i tako već sve učinio kod čitatelja-publike pa se i nije trebalo posebno truditi. Zato je među prvima oko na njega bacila s namjerom ekranizacije i Angelina Jolie.
Zato i je rezultat ovako kilav i nikakav. Ono malo lascivnosti zbog koje su mnogi pohrlili u kino (da ne bi morali isto tako čitati sto i nešto stranica romana a da se također ništa ne desi) već smo vidjeli i doživjeli, ali s puno strasti i topline među nogama, recimo u "Devet i pol tjedana" (Adriana Lynea s Kim Basinger i Mickeyjem Rourkeom iz 1986.), da se ne vraćam na Bertoluccijev "Posljednji tango u Parizu" ('72.) ili "Sanjare" (2003.), što je čisto bogohuljenje u ovoj usporedbi, a možda je najbliže istom onom doživljaju koji nam je onako duboko iz jaja pokazao u svoja dva nastavka Lars von Trier u "Nimfomaniji".
Samo s tim što je on poput Bergmana, ili Bunuela, istraživao uzroke naših skrivenih predmeta želja, a u ovoj igri sado-mazo naive koja, kao priziva De Sadea, a mlaka je poput onih arapskih priča u kojima je vrhunac kada žena dopola otkrije lice, prevladala je ona ženska strana solidarnosti: Kad već pamtim prvog, neka bude bogat i lijep pa makar i malo defektan – ne možeš imati sve, i ovce i Pokornice.
Da puno ne filozofiram u nečemu gdje nema za to povoda, vraćam se na onih 45 minuta iščekivanja nakon kojih se desilo ono najobičnije, prastaro - muškarac gore, dva tri uzdaha i onda ono dosadno šaputanje na jastuku. Nevino-naivno, a hoće biti u stilu Drakule u crvenoj sobi punoj iznenađenja. On Dominantan, ona pak Pokorna – tako bi se trebali zvati ako ona potpiše ugovor da svjesno želi biti mučena - iliti predmet požude bez suvišnih zašto. Veži me, ne muči me. (Mate ĆURIĆ)
VIŠE PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU OD SUBOTE