Narancaste Hammond orgulje na bini u tvrdavi Casoni Vecchi prije koncerta Sama Paglie i njegovog trija nisu izgledale nimalo prijetece. Cak i kada se na binu popeo Željko Markovic i poželio prisutnima dobrodošlicu na još jedan koncert u sklopu Jazzbine Pula Jazz 2009. i zatražio 15 sekundi šutnje za caffe bar Cabahiju, orgulje su stajale u kutu i mirno cekale. Kada je protokolarni dio prošao i kada je za njih sjeo Sam Paglia, ta mirna narancasta kutija se nasmijala i svima pokazala zube.
Sam Paglia je naravno krivac za iznenadnu promjenu ponašanja sasvim inertnog instrumenta, a gitarist Bob Dusi i bubnjar Simo Paglia samo su pogoršali situaciju i pretvorili ga u razjarenog bika. Kriv je tu i Lalo Schifrin i njegove skladbe koje je najbolje utjelovio legendarni Jimmy Smith i koje je Paglia nemilosrdno izvukao iz svog instrumenta. Kako zvuci prva Hammond eksplozija i što ona prouzrokuje u glavi slušatelja može se opisati rijecima i to bez problema, ali slade je napisati da ste mogli doci na koncert pa biste to znali iz prve ruke.
Sam, Simo i Bob sviraju: blues, funky, soul i nešto što nema ime. To nešto bezimeno je kombinacija humora, glazbenih šablona, pijanstva ljetnih veceri, dobre atmosfere i opasne atmosfere, policajaca i kriminalaca, lopova i varalica, lijepih žena i zlocestih žena, dobrog ritma i loše procjene. Sam Paglia trio svira film, a na publici je da prepozna sporedne i glavne uloge te vlastiti udio u cijeloj toj suludoj prici.
Toliko o glazbenom umijecu Sama Paglie, a dodajmo tome i da covjek pleše (Jacksonu u cast), baca fore, zabavlja i nareduje pa cak i prijeti. Jedan primjer: zaprijetio je publici da ce ako ne zaplešu morati nazvat majku i tako si uništiti karijeru. "Mama mi dozvoljava da sviram jedino ako ljudi plešu. Ako ne, ceka me posao u opcini."
Pulska publika, kao što svi znamo, pleše jedino u izvanrednim situacijama, pa je Samova prijetnja na njegovu srecu ipak naišla na plodno tlo. Aplauzi nisu nedostajali, povici su se množili, a trio je bio prisiljen na bis iako je gazda Paglia napomenuo da su uništeni. Publika nije marila i zahtijevala je svoje, a zvukovi iz naizgled obicne narancaste kutije eksplodirali su još jedan, pocasni put.