Da je rijec o razigranim mladim tinejdžerima, 15-godišnjacima koji su, eto, odlucili u nekom mjesnom omladinskom domu simulirati televizijsku dodjelu godišnjih glazbenih nagrada, sve amaterske greške i propusti bili bi i razumljivi i oprostivi.
No objektivnu kritiku, unatoc iskazanoj dobroj volji i namjerama, ne mogu izbjeci punoljetni momci u kasnim 20-ima, ranim 30-ima, pretežito poklonici heavy metala, koji su preksinoc odlucili u zadarskom klubu Arsenal organizirati svecanost prve dodjele hrvatske glazbene demo nagrade Circoolar. Kolikogod nas dobrocudni organizator, kosati Stipe, uvjeravao da je rijec o prvoj dodjeli, pokušavajuci umanjiti zaista ogromne organizacijske propuste, problem je nešto dublji, strukturalne prirode. Da je dogadaj bio organizacijski tehnicki besprijekoran, tek bi tada s pozicije nezavisne demo scene bio prava katastrofa. Ako su nam glavni mediji estradizirani i tragicno udaljeni od otužne stvarnosti, zar to mora biti i demo scena, ili bar ona koja se takvom sama proglasila?
Što uopce znaci demo? Nisu to samo demo bendovi koji, bez obzira na duljinu stvaralackog staža, nisu izdali album u režiji službeno registrirane diskografske kuce. Demo je i muzicka autenticnost autorskog izricaja koji beskompromisno stvaraš i voliš, mimo ikakve komercijalne racunice. Kolikogod amaterski bila (a amaterizam je suštinski dobra stvar ako je posrijedi potpuna predanost), demo scena je, kao i cijeli rock and roll, prirodno suprotstavljena vladajucem establišmentu, bilo onom politickom, svjetonazorskom ili glazbenom. To ne znaci da se te pozicije gube ako bend objavi službeni album, iako je odgovornost prema stvaralaštvu još i veca, kao i iskušenje da umjetnicki izricaj podrediš nižim strastima, novcu ili medijskoj slavi. A kad u kategoriji legendi demo scene u najužoj nominaciji nema, primjerice, kultnog Zdenka Franjica, onda je suštinski upitna i kompetentnost deseteroclanog strucnog žirija, ciji je glas bio tri puta teži od internetskih glasova publike.
Od lokacije središnjeg dogadaja (fancy lounge bar) do amaterski jedva sklepane i posve groteskne kombinacije dodjele Porina i emisije Supertalent, sve je bilo promašeno. Kaos, kašnjenje, nikakav razglas, pogrešne najave nominiranih, k tome tragikomicno nesinkronizirane s videoslajdovima i od prije snimljenim audioprezentacijama... Tako je najbolji demo bend, We Come One, najavljen kao sastav iz Osijeka, iako su iz Požege. Frontmen petrinjskog Hrama za mikrofonom se požalio da, eto, mora sam predstaviti bend publici, malobrojnoj unatoc besplatnom ulazu, ali ne i besplatnom picu za nominirane.
Umaški industrial gothic metal bend Omega Lithium, jedinu nominiranu grupu iz Istre (koja je osvojila dva Circoolara za najbolji vizualni identitet i najoriginalniji demo bend), nevješta prezenterica pogrešno je imenovala kao - Mega Lithium. Tu je i nedolazak vecine nagradenih bendova, pa i umaškog Omega Lithiuma, a ni predstavnika nagradenog medija (rijecki Novi list), izdavaca (Dallas Records), kao i glazbenog festivala (osjecki UFO). Ukratko, organizacijski debakl koji je samo slijedio promašeni koncept. Nagradno pitanje glasi: Zašto manifestacija nije održana u jedinom r'n'r zadarskom klubu, kinu Pobjeda?