Međunarodni kazališni festival PUF svake godine pokušava naći neko drugo mjesto za predstavu koja je redovito na rasporedu prve večeri, a zove se "Anno Domini". Ovaj put kao scena odabran je pulski Željeznički kolodvor na kojem će se "Anno Domini 2015" odvijati večeras od 22.15, u hrvatsko-danskoj koprodukciji i režiji Zlatka Burića, dok je glazbu napravio Henning Frimann. Burić je poznato ime ne samo u kazališnim vodama, nego i u filmskim. Ovaj rođeni Osječanin još je prije 30-ak godina otišao u Dansku u kojoj je postao poznat po ulogama u seriji filmova "Pusher" odnosno "Diler" kako je kod nas prevedeno, da bi potom glumio u holivudskim produkcijama kao što je film "2012" u režiji Rolanda Emmericha ili "Dirty little things" koji je režirao cijenjeni Stephen Frears. Prije no što se uputio u Dansku, još 1970-ih pokrenuo je u Zagrebu Kugla glumište, a kazalištu se rado vraća i danas.
Od punka do PUF-a
- U Puli radimo predstavu "Anno Domini" koja se događa na svakom PUF-u. Ideja je da dođe grupa umjetnika, kazalištaraca i napravi kontakt s ljudima iz gradskog umjetničkog amaterskog miljea koji žele raditi na tome. Takvi su dobili poziv. Mi se zovemo T.I.G., što je skraćenica za "Telepatsku internacionalnu grupu" koju smo Henning Frimann i ja osnovali 1993. Henning je glazbenik, sreli smo se u jednom skvoterskom punk miljeu u Kopenhagenu, on je u mladosti bio dio punk bendova, a kasnije je radio s Peterom Oleom Jorgensenom u čuvenom bendu Global Guaranty Orchestra gdje su oni u to vrijeme svirali ono što se sada zove world music, inspiriran dosta afričkom glazbom, ali su svirali na samoizgrađenim instrumentima.
- Tko je odabrao pulsku željezničku stanicu za izvođenje predstave?
- Kada sam došao, bio je to slobodan izbor. Za "Anno Domini" PUF svaki put uvodi jedno mjesto u Puli koje je bilo oživljeno. Neka mjesta su otpala, a ja sam bio zainteresiran za neke prostore uz more jer kada dođete sa sjevera, onda je taj Mediteran tako divan i egzotičan. Željeznicu smo odabrali iz više razloga. Prvo, zato što je ovo jako lijep prostor, to je jedna čudna željeznička stanica koja je građena uz vodu. To se samo na Mediteranu može dogoditi jer nije ta voda "opaka", mislim da je lijepo napravljeno, prilaz prema gradu i zanimljiv je pogled na industrijsku zonu, dizalice i taj kontrast tako da kada stojim tu kao da vidim nešto što određuje Pulu. Pula je bila i jest brodogradilište i industrija nasuprot tih vojnih fortifikacija na desnoj strani, a tu je ta voda i tako... Tu je i osjećaj da odavde krećemo u unutrašnjost, prema Istri, tu je neka veza. Osjećam da su ljudi koji su bili udaljeni od vode dolazili ovdje. To je nešto konkretno. Druga stvar je da sam imao tu neku nit priče o željeznici. Dolazim iz jedne hard core željezničarske familije.
- Otac vam je bio željezničar?
- Otac, stric i djed su bili željezničari, čak i ona grana koja je otišla u Ameriku, oni isto voze lokomotive tako da smo opsjednuti željeznicom. Ja sam kao mali znao sve lokomotive, to je bila strast. Ta crtica nekog nomadizma, da se putuje, a željezničari su se selili, meni se uvijek sviđala, nije bilo ograničenja, stvorila su se nova prijateljstva. Mene je fasciniralo što bismo mi došli iz Osijeka, a moj stari je još prije Drugog svjetskog rata vozio prema Rijeci, pa bismo išli na janjetinu kod kompe u Srpskim Moravicama. To je bila neka veza, kao neko tajno bratstvo. Vezan sam uz sve to aktivno.
- Ima li to veze i s ovom predstavom?
- Pa da, ali samo bih rekao da je treća stvar to što se u umjetnosti recimo more pojavljuje, više tisuća godina u našoj kulturi je prisutna ta ideja plovidbe u književnosti, ali onda se u jednom trenutku pojavljuje željeznica kao neko kretanje, kao mogućnost čežnje, najbolje kod Danila Kiša, pa i Krleža spominje željeznicu, pa u jazzu često muzičari spominju kretanje... To su uzbudljive stvari. Priča predstave je vezana uz željeznicu. Ne bih htio previše otkrivati, to je teatar slika i glazbe i sad tu imamo više jedan slijed glazbenih slika što u biti pozivaju na jedno putovanje. Ta željeznica nam je ideja tog putovanja, to su te tračnice, nadamo se da ćemo dobiti jedan vlakić koji će otići u noć.
- Počeli ste s kazalištem, okušali ste se i u filmu, ali što Vas danas drži u kazalištu, zašto mu se vraćate? Čuo sam da ste došli ovdje, ne tražite nikakav honorar, samo mjesto da prespavate...
- Mene zanima jedan dio kazališne prakse, a to što Branko radi, PUF, to je taj dio, ja se osjećam s tom scenom kao stari kompanjon. Da bi kazalište uopće bilo dobro, mora se formirati neka grupa ljudi koji, da bi napravili dobru predstavu, moraju se upustiti u neki rad koji ima utopijsku crtu, znači da radimo kolektivno, da moramo ostvariti jednu grupu koja, kako to vidim, nije hijerarhijska, gdje smo otvoreni za nove načine razmišljanja, prakse, gdje opet moramo biti jako disciplinirani, jer je kazalište zahtjevno. Znači, da dolazimo, da radimo, da stavljamo instrumente u toj vrsti kazališta. To me uvijek zanimalo jer ne bih otišao u glumačku profesiju. Tamo mi fali da sam sebe iskušam, to mi je onda malo prelagan život. Kada dođem ovdje, vidim da imam prevelik problem, treba nešto organizirati i napraviti...
- Znači ovdje imate više izazova?
- Da, velik mi je izazov da funkcioniram još uvijek s otvorenošću prema utopijskom. Mogu komunicirati s ljudima, proizvoditi nešto na način kako bi trebalo biti, a ne kako nužno moramo kada smo u sustavu novca i kapitala.
- Sad mi je jasno zašto ste jednom za sebe rekli da ste kulturni aktivist, odnosno radikal.
- Da, to me zanima. Nije mi tu sad važno niti će tu biti neke specijalne glumačke prezentacije, ne bavimo se takvim stvarima, makar imam veliki respekt prema tome jer u životu radim i takve stvari. Ali, ovo me zanima, i mislim da je PUF to godinama prezentirao takvu vrstu teatra.
- Kada govorimo o kazalištu u Danskoj i Hrvatskoj, koje su razlike?
- To je teško reći ovako općenito. I tamo je scena različita. Kada nastupamo kao glazbeni performans onda radimo na mjestima gdje je proizvodnja slična kao na PUF-u. Inače kada se radi teatar, on je pod većom presijom, organiziraniji je i kada se radi alternativni, žešće je pod presijom tržišta jer je prodaja karata i tada važna. A kada se radi o "normalnom" teatru, dansko tržište rada je u principu organiziranije, puno su organiziranije norme rada, od dolaženja, kašnjenja, ali isto i slobodnog vremena, utjecaja sindikata. (Mladen RADIĆ, snimio Danilo MEMEDOVIĆ)