Ugodna i sadržajna književna večer s Draženom Katunarićem u ližnjanskoj knjižnici i književnom svratištu "Zvona i nari" završila je u petk autorovim darivanjem prisutnih posjetitelja, kojima je poklonio svoje prozno djelo "Tigrova mast". Pjesnik i prozaik s više od 30 objavljenih knjiga, prevoditelj, urednik i nakladnik zaključio je tako svoj trotjedni boravak u ovoj jedinstvenoj ližnjanskoj rezidenciji, gdje je dovršio svoj novi, 350-ak stranica dugi roman "Smijeh Padre Pija", čija se objava u izdanju Hena.com očekuje za mjesec i pol dana.
Čipka ideniteta
Razgovor o autorovom djetinjstvu u Zagrebu (gdje je rođen 1954.), nesuđenoj liječničkoj karijeri, putovanjima, poeziji, jeziku, čakavici, vezanosti za more, otok Brač i Sutivan, profesionalno je i nadahnuto u ime domaćina vodila Natalija Grgorinić, ne preskočivši u uvodu spomenuti autorove ugledne nagrade, poput nagrade Tin Ujević za najbolju knjigu poezije 1994., nagradu Matice hrvatske 1998., nagradu Europski krug za književni doprinos europskim vrijednostima (1998.) te red Viteza umjetnosti i književnosti francuskog Ministarstva kulture 1998. godine. Nisu izostale pjesme ("Sfinga", Tvoja braća trče", "Kompozicija"...), koje je Katunarić čitao stoječki, pritom pjevajući dijelove u kojima je koristio refrene pojedinih skladbi.
- U Zagrebu mi stalno nedostaje more. More je ideja beskraja. Nedostaje mi taj horizont, obzor. U Zagrebu mi je sve zagrađeno, iako postoji onaj čuveni Mihalićev stih "Prolazim Zrinjevcem, dotiče me more". More daje obzor. Jer znate, teritorij Ližnjana ide dokle ide pogled, kazao je Katunarić, pročitavši zatim pjesme o moru "Ostajem sve dulje u moru", "Moja zelena uvala" i Pismo s otoka". Iako je rođen u Zagrebu, Brač, otkud mu je baka preko očeve strane, osjeća kao svoj zavičaj. "Čipku ideniteta ne čine veliki gradovi nego mala mjesta poput Sutivana i Ližnjana", dodao je.
Proživljena poezija
Otac mu je bio liječnik i htio je da mu to bude i sin, no sin se, usput dobar vaterpolist, pobunio.
- Otac mi je rekao da mi nije na glavu pala samo jedna knjiga, nego čitava biblioteka. Počeo sam manijakalno čitati; počela me zanimati filozofija, a budući da mi je sestra živjela u Francuskoj, završio sam studij u Strasbourgu. S 19 sam godina počeo živjeti samostalno, uzdržavao se radeći teže i lakše fizičke poslove, a bio sam i učitelj plivanja i vaterpola, tako da sam se tih godina iskalio u Francuskoj. Vratio sam se u Zagreb 80-ih godina, nastavio je. Njegovo teško, grubo životno iskustvo u tada nestabilnom Alžiru, gdje je s radnicima Hidroelektre bio prevoditelj, bitno je utjecalo na njegovu poeziju. "Osjetio sam da je ta poezija proživljena, da ima bola, da dolazim do sebe, da me to spašava od okrutnosti vanjskog svijeta; osjećao sam da se tom poezijom čistim iznutra", veli.
Poezija ima pravih čitatelja, ali su rijetki. No, ljubitelji poezije su povezani. Pjesnici razmjenjuju knjige s onima koji vole poeziju i tako održavaju temperaturu.
- Svaki pjesnik pati jer osjeća da nema dovoljno čitatelja, ali ja sam se pomirio s tim, pa sam si rekao da ću pisati, bilo čitatelja ili ne. Ima ona anegdota kad je Baudelaire bio pozvan u Belgiju, u Parizu je bio poznat, već je napisao "Cvijeće zla" no, u Beligiji su mu došla samo dva čovjeka; nitko nije znao za njega. Bio je zbog toga toliko nesretan da je napisao spis "Jadna Belgija", nazvavši sve Belgijance kretenima, iskarikiravši ih da hodaju gledajući unatraške (smijeh). A tada je poezija bila bitno prisutniji žanr nego danas. No, ja s tim nemam briga. Nek' se piše, pa će ljudi prepoznati, ako išta vrijedi, nastavio je. Poezija je za njega baza cijele umjetnosti.
Sažetak emocija
- Ono što vam ostaje od proze je, zapravo, taj neki poetski moment, nešto što vas gane duboko u srce, a srž toga je poezija. Poezija je sažetak emocija u malo riječi, izražavanje osjećaja svijeta nekim drugim jezikom, iz nekog drugog ugla, izreći nešto što svi osjećaju, a ne mogu iskazati. Kad gledate recimo film, kad vam krenu suze, to je poezija, isto je u kazalištu ili u slikarstvu. To je traganje za poezijom... A kasnije sam počeo pisati prozu, putopise, romane. No, čitanje je jednako važno, ako ne i važnije od pisanja. Tako sam sazrijevao uz neke pisce, najviše sam naučio od Borgesa, Ezre Pounda, od naših pjesnika Tina Ujevića, volio sam Mihalića, Dragojevića, Slamniga, nastavio je.
Važnost dijalekta
Ističući važnost očuvanja i govorenja na dijalektu (a naknadno je pročitao pjesme na čakavici "Stari kanoćal" i "Šematorij"), Katunarić je kazao da je dijalekt duša jezika, puno više nego standardni jezik. "Čakavica je sočan jezik; gleda iznutra, dok je štokavica hladan jezik", dodaje. Globalni je, pak, engleski jezik za njega pokazatelj osiromašenja svijeta; to je jezik trgovaca i informatike, alat, operativni sustav, dok je za njega pravi engleski onaj dok čita književnost na engleskom jeziku. U doba interneta ne osjeća se da je knjiga temelj civilizacije, dodao je ovaj otac četvero djece, kojima je puno čitao dok su bili mali, iako ih sada, osim najstarijeg sina koji i piše poeziju, ne zanima čitanje.
Nasuprot nezahvalnoj poziciji poezije u nas, kazao je da je u Medellinu u Kolumbiji, u toj zemlji poezije (iako se dominantno smatra zemljom narkomafije), osobno svjedočio da je za najvećeg svjetskog festivala poezije na stadionu deset tisuća ljudi u sakralnoj tišini slušalo poeziju. Važnost putovanja (a putovao je i u Indiju, Kinu...) vidi u tome da čovjek shvati sebe tek kad shvati drugoga. "Kad u Buenos Airesu u tri sata ujutro vidiš starije ljude kako plešu tango, kad vidiš tu drugu filozofiju života, taj drugačiji način života, onda bolje prepoznaješ onaj svoj. Putovanje je svojevrsni povratak u djetinjstvo, jer se to drugo gleda očima djeteta, zaključio je Dražen Katunarić. (Zoran ANGELESKI)