Jaslice, prikaz Isusovog rođenja, najpoznatiji su simbol Božića, blagdana rođenja Isusa Krista. U ruralnim istarskim područjima običaj postavljanja jaslica u crkvama pojavljuje se kasno, tek sredinom 1960-ih, svjedoči franjevac o. Job Mikolić, rodom iz Motovunskih Novaka. Od njega saznajemo da se prije o Božiću samo ukrašavala crkva i to obično bršljanom i mahovinom. Velik je događaj za selo bio kad se u nju postavio tepih, a ljudi su tih dana zazivom: "Judi, Božić je, Isus se rodi!" naviještali i slavili Kristovo rođenje.
Nekada je slavlje Božića započinjalo u Adventu, Došašću. Ljudi su kroz to razdoblje, do Vilije Bojže ili Badnjaka, svako jutro, u šest sati, odlazili na mise zornice. Na Viliju Bojžu, dan posta i nemrsa, ujutro se uz krišku kruha popila čašica rakije. Djeca su se mogla najesti dosita. U podne se uzelo nešto oraha, kriška pšeničnog kruha i popila čaša vina. Za večeru je bila maneštra od ječma, kukuruza i graha, začinjena s nekoliko žlica maslinova ulja. Nakon toga na stol se iznosio bakalar i kelj začinjen uljem, a na kraju fritule.
Prije večere pucalo se iz puške, a u svakom prozoru gorjeli su lumini. Kada je večera kuhana, očistio se pepeo s ognjišta, a na njemu ostao je samo žar. Na to se navalio veliki panj, često zvan Badnjak, a žar se podmetao pod njega da se zapali. Panj je gorio cijelu noć, a ujutro se pokupio sav pepeo i spremio jer je, kažu, bio blagoslovljen. Badnjak je na ognjištu gorio do Bogojavljanja ili Sveta tri kralja, a tada se ostatak iznosio u dvorište i ugasio. Na njemu su se kasnije oštrili kolci za vinograd kako bi urod i vino bili bolji.
Prije ponoći ljudi su se okupljali kako bi u procesiji ušli u crkvu. Putem su noseći fenjere pjevali božićne pjesme. Pred crkvom su povremeno pucali iz pušaka, a redovito za vrijeme mise: na početku kada je svećenik došao pred oltar, prije Evanđelja, za podizanja, pričesti i na kraju kada svećenik blagoslivlja puk. Na povratku s ponoćke uzeli su po fritulu, popili čašicu rakije i pošli na počinak.
Na Božić su domaćice odlazile na jutarnju misu, a ostali na Veliku mašu u deset sati, a za koje se pucalo kao i za ponoćke. Kad su se vratili s mise već je bilo podne i vrijeme ručku. Objedovao se puran, zapravo šugo od purana s fužima i kuhanim kupusom. Na kraju je bila orehnjača, a pilo se bijelo vino. Za večeru se jelo ono što je ostalo od ručka.
Od osamostaljenja Hrvatske Božić je državni praznik. Vjernici kao i u davnini na Badnjak odlaze na ponoćku, a na Božić na misu. U istarskoj tradiciji Božić je oduvijek bio obiteljski blagdan, ali je suvremeno konzumerističko društvo i od njega napravilo predstavu za dobru zaradu. (Zapisao i snimio Mirjan RIMANIĆ)